mi ne izlazimo cjelonoćno. do ponoći, jedan. mada, mozda je i to nekom cjelonoćno. onako od devet pa lagano, priča, muzika, diskusija. sad mi je studentica na moru do 15.9. pa vec dva mjeseca nismo skupa izašli. baš mi fali. mi se skroz napunimo kroz takve izlaske- opušteni smo, ne osluškujemo da li se mala probudila, ne gledam po stanu šta bi se sve trebalo npravit, sjedimo i pričamo i slušamo. divota. jednom, u beču smo slučajno završili u maloj birtiji u kojoj su cijelu večer puštali puccinijevu "gianni schicchi". i sad kad čujem renatu tebaldi i o mio babbino caro prođe me osjećaj te fantastične večeri.
no istina je da treba nešto novaca, a i volje- tj. da nije svima to zabavno. mi imamo poznanika koji ne izlaze, pogotovo otkad su u stalnim vezama. jednostavno im je ljepše biti kod kuće. i to je ok.