Moj kad ode nema ga po 3 mj!
U Norveškoj je, ima svu slobodu svijeta, može mi reć šta hoće, ja se mogu na trepavice postavit al pravo stanje stvari saznat neću!
I onda dođe doma, na duga 2 tjedna i kaže da bi van! Ma di ćeš van? Sjedi tu i čuvaj djecu! Sad JA idem van!
A sad za ozbać: ubija me sjedenje doma, ne radim, konstantno sam s djecom, ne pijem kave s frendicama bez djece, neidem u dućan bez djece...i da, kad dođe muž uzmem jednu večer za pravi babinjak. Al i tu jednu večer imam grižnju savjesti jer bi htjela bit s njim to malo vremena što je doma a opet, ako ne izađem bar jednom u ta 3 mj puknut ću ko kokica!
On se tamo druži s kolegama, ne izlaze (barem tako mislim) jer je preskupo ali ipak...on odradi svoje i nakon toga može buljit u TV, u zid...ili popit pivu s dečkima potpuno neopterečeno...
A ja ne mogu.
I zato mi zaista smeta kad kaže da bi išao s dečkima kad dođe doma. Iako nije ok da mi smeta da se druži s prijateljima. Pa se lomim i nerviram jer mi je prvi instinkt reći mu da ne može van i naći se uvrijeđena što je uopče pomislio da ide. Pa mi nakon par min dođe iz dupeta u glavu i znam da sam u krivu al sam preponosna da priznam i ustvari se potajno nadam da ipak neće ići...Ma užas! Košmar živi!