O, Trina, nije mi bila namjera da se zbog mog posta osjecas sugavo. Meni je moja situacija, kada sam rodila prvo dijete, djelovala tragicno. Moji prijatelji i kolege su dan pred moj porod izasli i polozili pretposljednji ispit koji nam je ostao na teskom, sestogodisnjem fakultetu, a u slijedecem mjesecu su diplomirali. Poceli su da rade, zakoracili u nesto novo, osjetili dinar, a ja sam veci dio dana provodila sama sa bebom, sisama k'o kantama i 18 kg viska. Spasilo me jedino to sto mi je tako malo falilo do diplome, da sam rodila dijete tri godine ranije, mislim da nikad ne bih diplomirala i da bi se samosazaljevala toliko da bih ugrozila i brak i porodicu. Ali zivot se slozio tako da sam nakon godinu dana diplomirala i pocela raditi u istoj firmi gdje je bilo masa mojih kolega sa faksa. Pa te ljude znam vec 18 godina, nekoliko njih (i zenskih i muskih) su mi bliski prijatelji, vecina njih su mi dobri drugovi. Nakon svega, sa njima bih mogla piti i prespavati vikend u istom krevetu bez da i pomislim da odem u zijan.

Nadam se da necu pretjerati i biti suvise licna ako kazem da meni virtuelna Trina izgleda veliki borac i lavica. Sjecam se da si nesto pisala na temu nastavka obrazovanja. Mislim da ti to mozes i trebas. Nekada samo covjek sam sebi moze pomoci.

Tvojoj prijateljici se sigurno nakon takvog profesionalnog zivota, svakodnevnica okrenula naopacke. Ako je ostala u radnom odnosu, to je super, nazire se kraj . Ako nije, neka pod hitno trazi posao. Plata, drustvo, obaveza oprane kose i manikura, sve to podize samopouzdanje i stavlja zenu u bolju poziciju u braku i u njenim, a bome i u njegovim ocima.

Djeca, srecom, rastu. Kad sam rodila drugo, mati mi je rekla - duso, samo vrijeme radi u tvoju korist.