Ja bih čak rekla da ne promatram ovu problematiku kroz prizmu "moderno-zaostalo", nego jednostavno kroz prizmu slobode odlučivanja i granica svake osobe.
Ne želim da me netko drugi ograničava, ali pritom imam svoju savjest i odgovornost koja mene samu ograničava da npr. ne izlazim svaku večer i tulumarim do besvijesti ili npr. da se prije izlazaka dogovaram s mm da vidim jel to njemu odgovara u tom trenutku s obzirom na njegovo stanje (preumoran, bolestan, zauzet, itd.). Isto tako i on.
I ne, nismo ušli u brak takvi. Trebalo je tu puno razgovora, čak i trzavica, iskustva, da dođemo do takvog razmišljanja. Sada mogu reći da savršeno funkcioniramo u tom smislu. Izlazimo kad želimo i kako želimo, ali uvijek pazimo da to odgovara drugoj strani (ne u smislu zabrana ili dopuštanja izlazaka, nego stanja i zauzetosti partnera) i da to odgovara našim osjećajima (npr. 3 dana bez djece bilo bi mi taman, tjedan dana bi mi već bilo previše).