Evo i mene tu.. Čekala sam tjedan dana da se uvjerim da nisu zubići, tj. imala sam tjedan dana da si poričem regresiju.. Ne mogu više. Past ću u nesvijest. Ozbiljno.
Od toga da se budi jednom do dva puta za cicanje i nastavi spavat ko top, sad se budi svakih pola sata i neutješno plače. Kad kažem neutješno-ne pomaže ni nosanje, ni cica, ni duda, ni pjesma. Ništa ne pomaže! Slijedi paljenje svijetla, zvanje njega iz tog placuceg polusna da se probudi, pa njegov zbunjen pogled kad se napokon probudi, pa opet plač jer bi htio dalje spavat, pa gašenje svijetla, pa cica. I tako svakih pola sata!
Po danu da ne pričam, ne spava uopće, nervozan jer je umoran..
Uh!