Ne sjećam se kad smo počeli s dječjim romanima, s nekih 4-5 godina. Sam ih je počeo čitati negdje nakon 1. razreda.
"Junake Pavlove ulice" sam mu čitala ja, ali drugu polovicu je pročitao sam nije mogao dočekati što se zbiva. Interesantno, nije ga kraj ušokirao. A znao se rasplakati na puno benignije i manje uvjerljive detalje u knjigama (npr. na Miru Gavrana ×1000).

Od dječjih autora koji su meni posebno ostali u pamćenju, moram napisati autoricu koja ovdje još nije spomenuta - Hanna Ožogowska (Djevojčica i dječak, Tajna zelenog pečata, Malo sutra...). Uživala sam u njezinim knjigama, tako su pristupačne djeci, duhovite, a nisu plitke, imaju u podlozi i društveni, pa i povijesni kontekst, i još štošta. Mislim da bih je i sad bez problema mogla čitati, i uživati. Na žalost, u knjižnici imaju samo "Tajnu zelenog pečata", ove ostale knjige su prestara izdanja i više ih nigdje nema.