Stariji je bio na ad od 3. mj. Bez obzira na to uspavljivali smo ga kako god smo znali (prvo dijete, svi znamo kako je to), nosili ga, vozali u kolicima u trenucima očaja, drmusali ga na sve moguče načine...i kad bi zaspao i mi ga spustili u krevet, on bi iste sekunde otvorio oči... I ajmo ispočetka, znalo je trajati i po sat i pol-dva. Negdje nakon godine dana smo krenuli s tim da samo ležimo kraj njega i mazimo ga.
Mlađi je dojen do 2 god. Blažena sisa! Uspavljivala sam ga s njom i samo s njom, nisam ga sekunde nosila da bi zaspao. Ali...ako nebi zaspao nakon što bi posisao ja bi legla kraj njega (obojica su spavali samnom), stavila ga na svoje prsa, nekad i koža na kožu i lagano se drmusala i mazila ga. Volio je i da ga tapšam po guzi. Kad je prestao dojiti vrijeme uspavljivanja se produžilo ali i dalje ga ne nosim, kraj njega sam, mazim ga, pričam mu, pjevam...šta god poželi...ali nikad ga nebi ostavila da plače!

Poanta je; naučila sam s prvim sinom da to nosanje nije nužno, zaista nije. Ako je beba zdrava, sita i suha a mama je kraj nje, nosanje nije nužno. Ali je nužno da je mama tu, pogotovo kod petomjesečnih beba kojima je fizički kontakt s mamom sve na svijetu.