sve za što se želite izboriti možete se izboriti.
Prvi puta smo bili u bolnici sa 3 mjeseca, ja sam bila s njim cijelo vrijeme, na kraju sam pošizila što ga nitko ne gleda a ja bih trebala spavati u drugoj sobi i skakati na svaki plač bilo čijeg djeteta jer sam mislila da plače moje (već sam pisala o tome) i odnijela sam ga u svoj krevet u drugu sobu. Naravno da je bilo ljutnje sa strane sestara, krše se pravila, ali ostalo je po mome jer i ja imam svoja pravila. Drugi dan smo otišli doma na moj pismeni zahtjev, jer nisam vidjela da mu boravak tamo koristi, sve nalaze koje su mogli napraviti napravili su i bio je na promatranju tako da sam ga ja promatrala, a doktori samo na viziti, u međuvremenu se mjerila samo tempreratura koju sam opet mjerila ja, a to sam mogla i doma i voditi samo dijete na pregled u bolnicu. Srećom, čim smo došli doma dobio je osip, pa su preko telefona postavili dijagnozu da je trodnevna groznica i da možemo ostati doma. Zadni nalazi su očitani i bili su uredni.
Ovaj mjesec je imao kozice i upalu pluća; vijećali smo suprug i ja kako ćemo i što ćemo ako budu tražili da ostane u bolnici, a ima više od godinu dana (dakle po noći bih ja morala ići doma, a to smo odlučili da ne dolazi u obzir niti pod razno niti u jednoj varijanti). Kad je dr. potvrdila da se radi o upali pluća, pitali smo što sad dalje, i da bismo željeli izbjeći hospitalizaciju makar ga morali dovoditi svakih pola sata u bolnicu.
I ona je rekla: pa u principu i može, to se može liječiti i iz "dnevne bolnice", dovesti ćete ga svaki dan na kontrolu, dobiti će terapiju za doma, i mjetiti temperaturu stalno.
I tako smo mi to odradili doma. Ne znam iskreno što bi bilo da je rekla da treba na infuziju, ali nešto bismo valjda izmislili. Sa vađenja krvi se nismo dali van, bili smo svi unutra čak i kćerkica (on nije niti zaplakao, samo se bunio, sunce mamimo hrabro). Pretpostavljam da bismo za infuziju tražili da budemo sa njim dok je prima, i da idemo onda doma, odnosno da ga dovodimo u određene termine u bolnicu (tako je tražila jedna prijateljica).
Ali nakon one prve hospitalizacije u meni je čvrsta odluka: nikad moje dijete neće biti bez mene u bolnici. Jer tada sam vidjela kako je bilo djeci čije majke su odlazile navečer doma, i vraćale se ujutro.