Necakinju ne trazim da ponavlja ispravno. Trazim ju da ponovi kad ne razumijem sto je rekla. Kad razumijem, ponovim za njom ispravno, a kad ne razumijem, onda ju trazim da ponovi vise puta, jer kako da znam sta hoce od mene ako ne razumijem.
Svoju nisam ispravljala kad je nesto lose izgovorila, jer sam primjetila da joj je razvoj rijecnika ok, pa nije bilo potrebe da ju forsiram. Rijetke pojedine rijeci sam cesce ispravljala kod kojih se los izgovor duze zadrzavao. Iznimka su nazivi dinosaurusa, tu je imala interesa vrlo rano ispravno izgovarati, pa sam ju trimala da dobro izgovori i slavili smo svaki dobro izgovoreni naziv. Ali isto tako sam postovala njene granice- kad vidim da joj je dosta ponavljanja npr. Coelophisys i da joj ne uspijeva, ostavimo to i idemo dalje na one koje zna. Tako da bi se iz vlastitog skromnog iskustva slozila s tim da ih treba ispravljati i traziti da ponovi ispravno. Lori je bila jako ponosna na sebe sto je ta komplicirana imena savladala i to mi je bio znak da mogu tako nastaviti. Isto se smatra da im se ne treba mijesati u posao kad crtaju. Ja se mijesam i trazim ju da popravi, da ne boja preko crte i jos sto sta, ali i prestanem kad vidim da sam pretjerala. I onda kad joj nesto super ispadne, turbo pohvalim i uokvirim ili spremam u mapu gdje cuvam dobre crteze. I ne hvalim sve i svasta, ali i ne omalovazavam ako je njoj bas do obicnog saranja. Kod pisanja slova ju takodjer ispravljam, pa cak i kad vidim da joj je vec dosta ispravljanja, ali s druge strane vidim da je ponosna na sebe kad ju teta u vrticu pohvali kako super pise i da je i dalje motivirana. Sama po sebi nije prefekcionist, niti to trazim, ali vidim da vec sama sebi postavlja standarde (koji jos variraju i nisu nimalo strogi) i zna kad nesto treba popraviti. Joj, ja mozda malo OT, sorry.