vissnja prvotno napisa
hvala sasa sto si to napisala, vec sam se zapitala sta to sa mnom nije u redu
kada smo imali po dvadeset i nesto sitno otac mog deteta me pitao da se udam za njega. dao i prsten naravno.
prstenje ne nosim, pa nisam ni taj, ali mi je bio drag. tada smo tek poceli zajednicki zivot.
nikakve ponude od strane roditelja nije bilo da plate svadbu, niti bismo mi na to pristali. nismo zapravo ni znali sta zelimo, veliko, malo vencanje... samo smo znali da zelimo da budemo zajedno hepili ever after.
i sad mi je zapravo malo smesno kako u naivnosti nasih godina nismo znali drugacije da izrazimo tu zelju nego pitanjem i prstenom.
no dobro.
nekoliko puta smo pokusali da se vencamo, tj. da organizujemo to nesto. no nekako mi uvek, vec na prvom koraku (skupi dokumenta i zakazi maticara) to nije bilo to. da ne pricam da nam je novac uvek bilo prece dati za nesto drugo (putovanje, auto). sebe nikad nisam zamisljala u haljini, ikakvoj.
na kraju smo dosli u state of mind "hajde da odradimo to, da skinemo tu muku". pa je onda naravno dosla i ideja da zasto bismo odradjivali nesto sto se ne mora.
u nasoj zemlji vanbracna zajednica je izjednacena sa bracnom. dovoljno je da par godina zivimo na istoj adresi. u medjuvremenu smo dobili i dete, niti tu i jedne komplikacije nije bilo. i da sam se udala ja bih se prezivala isto kao sada, to ne bih menjala. tako da ni tu razliku ne vidim.
ovde se cak ni ne potpisuje papir o priznavanju deteta, nista.
porodica jesmo i tu takodje ne vidim niti jedan problem. da li je porodica "na papiru" bolja od nase?
naravno, nemam nista protiv braka, svadbe, papira, za one koje to raduje, kojima je bitno.
bili smo na puno vencanja, nagledali se svakakvih pirova. ne znam za dragog, ali za sebe mogu da potpisem da me nikad nije strecnulo niti kroz glavu proslo: joj i ja bih ovako.
a da, dete nam je sasvim normalno i raste bez trauma.