Potaknuta onom temom o vjenčanju prije ili poslije rođenja djeteta, odlučila sam postaviti ovo pitanje, pa ako je nekoga volja, neka napiše što misli.

Tamo su svakakve riječi padale, od uvreda i uopćavanja tipa da onaj kojemu brak ne valja, valorizira istog. Naravno, ponovo se ne dozvoljava drugačije mišljenje.
Moje mišljenje je ZA brak. Pravi, na papiru. Bio kod matičara ili u vjerskoj ustanovi, svejedno. Bitno je da je potvrđena zajednica pred svjedocima, da je to učinjeno u svečarskom i sretnom tonu, pa i u dugoj vjenčanici, ako to mlada želi. I sa svim popratnim događanjima po želji mladenaca ( a ponešto i po želji roditelja, pogotovo ako oni driješe kesu )

O samoj proslavi vjenčanja ne želim, svatko ima svoj ukus i običaj i količinu novaca, pa neka ljudi biraju. Ali, rado ću pročitati različite običaje. Npr. kod nas roditelji plaćaju večeru i glazbu popola. A svi pokloni idu mladencima. I čini nam se pravedno. Običaji.

Sad malo o razlozima za sklapanje službenog braka. Da ostavim po strani snove svih ( ili gotovo svih) djevojčica koje svoj vjenčani dan, najljepšu haljinu i frizuru, hodanje do svog princa uz finu glazbu... počinju zamišljati već sa 12 godina otprilike? Dobro, ostavit ću za sada.

I par koji se ne vjenča službeno mora napraviti nekakav ugovor. Jer, kako će npr., ako ne daj Bože dođe u takvu situaciju, iskopčati aparate za održavanje života onom drugom? Neće mu dati, zar ne?
Uostalom i istospolni partneri silno žele svoju zajednicu proglasiti brakom i ozakoniti je, tako da je čudno da to raznospolni ne žele. A mogu. Ako ništa nasljeđivanja radi.

A sad zaozbiljno. Ljubav. Silna. Želja da se sa voljenom osobom bude 24/7. Tako je svima na početku. (Ne potraje dugo, no ni ne treba ) U svim knjigama i u filmovima ON, malo rjeđe ONA, postave THE pitanje: Hoćeš li se udati, oženiti za mene? Još ako je u igri prsten i koljeno, kud bolje. I sad nekom romantičnom stvorenju oduzeti to i onako prozaično reći: mogli bi živjeti zajedno, nemam namjeru udati se za tebe, oženiti te. Dovoljno mi je da smo skupa. Ustvari i to je dobro. I romantično. Ali....nešto malo fali. Bar jednome od dvoje. Često.

OK, nekima ne fali. neki stvarno ne žele biti službeno, pred određenim licem sa ovlastima, oni koji će reći DA. Neki žele da je to samo njihova stvar.
No, možda, samo možda, da se zapitaju da li i njihovi roditelji to žele ( znam, znam, tko šljivi roditelje, oni su drugi svijet, pa ni nas djeca neće šljiviti kad odrastu...) Ili bi ti roditelji htjeli vidjeti svoju princezu u bijelom ( boja sporedna) kako ide prema oltaru ( ili kamo već) ili svoga princa kako ponosan u odijelu kaže svojoj voljenoj, da.

Jako sam romantična u ove kasne sate. Muž mi je na putu, pa ako sam previše sladunjava, molim oproštaj. I, nemojte mi uzeti za zlo mišljenje koje imam. Nikome ga ne naturam. Znam da je romantika i u mnogim malim stvarima. Ali, je i u ovoj velikoj, koja se zove brak.
Iako je brak daleko kompleksnija zajednica od samo ljubavi i romantike. To svi znamo. Bili u njemu ili ne. Svaka zajednica je kompleksna, ljudi smo.