Brak je OUT? Nije, nije...

[jennifer_gentle]

e, ali u tome može biti i kvaka.
vas veže samo ljubav, a ljubav, ako ćemo vjerovati beigbederu, traje samo tri godine
poslije, da bi brak opstao, treba neki drek, stan, kredit, djeca, nešto...

Ja uopće ne vjerujem u ovo. Ako par nije vjenčan a živi zajedno x godina, ima djecu, zajedničku imovinu, krug prijatelja, ma cijeli život, zašto misliš da je njima išta lakše rastati se nego nekom ko je formalno u braku, a u sličnoj je životnoj situaciji?

Još da dodam da ništa ne vjerujem beigbederu.

[ina33]

Ja uopće ne vjerujem u ovo. Ako par nije vjenčan a živi zajedno x godina, ima djecu, zajedničku imovinu, krug prijatelja, ma cijeli život, zašto misliš da je njima išta lakše rastati se nego nekom ko je formalno u braku, a u sličnoj je životnoj situaciji?

X!

Da se nadovežem na gornji post, meni je još uvijek smiješno/čudno (16 godina od the papira), a i MM-u, nazivat se "supružnici/muž-žena". Zovemo se nadimcima, čim se krene na puno ime - već znaš da je frka, a kad opališ "muž" - to je tek pred nekim ko nas nimalno ne poznaje, a treba malo službeno nacifrat stvar.

[Peterlin]

X!

Da se nadovežem na gornji post, meni je još uvijek smiješno/čudno (16 godina od the papira), a i MM-u, nazivat se "supružnici/muž-žena". Zovemo se nadimcima, čim se krene na puno ime - već znaš da je frka, a kad opališ "muž" - to je tek pred nekim ko nas nimalno ne poznaje, a treba malo službeno nacifrat stvar.

Joj, kak mi je ovo poznato, he he he....

A sad ozbiljno - ovaj topic me natjerao da razmislim zašto sam se uopće udala. Paaa nekako smo i mm i ja išli linijom manjeg otpora. Roditelji su očekivali da vezu ipak ozakonimo (to je generacija rođena debelo prije 2. svjetskog rata), a mi smo to i napravili s minimumom cirkusa i troškova (po našoj procjeni) jer nam je tak i tak bilo svejedno. S druge strane, starijoj generaciji je to puno značilo.

Ja imam i svoje djevojačko prezime jer mi je bilo glupo mijenjati identitet u dobi bližoj četrdesetoj nego tridesetoj i s blizu 15 godina staža. Svadbe nije bilo, samo večera za manje od 20 ljudi i gotovo. Kostim koji sam imala na sebi imam i danas (jest malo tijesna suknja , ali nema veze...) Nije mi se činilo isplativim kupovati ama baš ništa namjenski, a što poslije ne bih mogla obući ili koristiti. To vjenčanje definitivno je više značilo mojoj mami i svekrvi nego nama. I vrijedilo je - mir u kući = neprocjenjivo. A da su nam roditelji bili 15 godina mlađi (i mi skupa s njima) sumnjam da bi se išli potpisivati.