Ajme, vjenčanja, haljine, torte, poslije oni pusti dvd-i, ne daj bože da sam to ikad morala, nema te rodbine, roditelja koji bi me natjerali na tu paradu. Iako su zamjerili malo što nikom nismo rekli da ćemo se vjenčati, samo dan poslije lijepo obavjestili(morali se vjenčati da bi mogli posvojiti djecu). Ne nosim prsten niti smo ih imali, svoje prezime nisam mijenjala i nikome ne moram dokazivati da sam svojoj djeci mama, niti me je itko ikad pitao kod doktora i sl., ne slavimo godišnjice, MM niti ne zna datum, ja nisam 100posto sigurna, al svekrva svaki dan čestita( kad je dobila ovako pravu snahu ), slavimo dane kad smo dobili djcu, to je nama diploma, ona trešnja na šlagu na torti, nikakav papir nam ne treba da nam potvrdi ništa.
Mi se rastemo, mijenjamo, i ponekad se desi da ljudi prolaze dio puta skupa, pa im se putovi razdvoje, ponekad hodaju isti putem skupa cijeli život i sve je u redu, sve je lijepo. Nisam željela niti maštala nikad o braku, nitko ne može sa sigurnošću obećati nekome da će ga voliti do kraja života, nisam nikad htjela lagati i obećavati nešto što ne mogu garantirati niti tražiti od drugoga tako nešto. Živimo dan po dan i gradimo sebe, svoj odnos i obitelj, i dok god nam je lijepo ne trebaju nam papiri niti pokušaji da to zamrznemo, ako nam ikad prestane biti lijepo tražit ćemo svoju sreću drugdje.

Vidjela sam puno ljudi koji svoje brakove doživljavaju kao zatvore, koji partnera doživljavaju kao vlasništvo, MOJ muž, MOJA žena, MOJA djeca a ustvari ništa nije moje, niti ovo tijelo u kojem živim, a kamoli druga bića, moja je samo ljubav u srcu što ju nosim za njih i drugo što volim, i nadam se da ću to moći ponijeti i kad budem odlazila sa ovog svijeta.