 |
|||
Ustvari bi se ovaj topic možda trebao zvati jel romantika out, nije, nije
Vidi se da u biti ništa bez romantike, bilo formalno, neformalnoo, kako god ljudi već žive, ali ako nema romantike, ko da nema ničega, između pelena, kakica, vrtića, škole, puberteta, posla, problema, financija itd.. sve što već život nosi. Povremeno naravno, ne svaki dan, i previše romantike je ko i previše slatkoga
Ubračeni smo, nego! I jedva sam čekala organizaciju tog vjenčanja, koje je bilo sve samo ne tipično. Nakon crkvenog obreda imali smo tulum na plaži, tortu smo rezali u kostimima i već u 2 sata smo spavali dubokim snom. Mrzim vjenčanja koja dugo traju, red plesa red hrane. Mrzim i večere po restoranima. Organizirali smo ama baš sve kakonam odgovara.
Jedini je problem što bi ja ponovno
A sad na temu. Vjenčani, nevjenčani, meni je to (za druge) isto u glavi.
Ali onak trenutak stavljanja prstena i svećenikovih riječi neću nikad zaboraviti, nikad nisam osjetila toliko veliku odgovornost (čak niti kad sam djecu dobila). Puno puta se sjetim tog osjećaja, naročito u kriznim situacijama. Žao bi mi bilo da sam si to uskratila.
Rastemo i razvijamo se oboje, brakom pred Bogom smo obećali da ćemo to raditi u istom smjeru.
Pa možete lijepo slaviti barem okrugle godišnjice!trampolina prvotno napisa
Ubračeni smo, nego! I jedva sam čekala organizaciju tog vjenčanja, koje je bilo sve samo ne tipično. Nakon crkvenog obreda imali smo tulum na plaži, tortu smo rezali u kostimima i već u 2 sata smo spavali dubokim snom. Mrzim vjenčanja koja dugo traju, red plesa red hrane. Mrzim i večere po restoranima. Organizirali smo ama baš sve kakonam odgovara.
Jedini je problem što bi ja ponovno
A sad na temu. Vjenčani, nevjenčani, meni je to (za druge) isto u glavi.
Ali onak trenutak stavljanja prstena i svećenikovih riječi neću nikad zaboraviti, nikad nisam osjetila toliko veliku odgovornost (čak niti kad sam djecu dobila). Puno puta se sjetim tog osjećaja, naročito u kriznim situacijama. Žao bi mi bilo da sam si to uskratila.
Rastemo i razvijamo se oboje, brakom pred Bogom smo obećali da ćemo to raditi u istom smjeru.
Na tragu sam onoga što pišu Nena Jabuka i Trampolina.
Nikada nisam maštala o vjenčanju niti sam se htjela udavati - barem ne do tridesete. MM je također bio stari neženja
MM-a sam znala još iz srednjoškolskih dana. Uvijek mi se sviđao i uvijek sam mislila, kada bih imala dečka iz svog mjesta, to bi bio on. No, kako je pet godina u tim godinama značajna razlika, naravno da me on nije primjećivao
Tek nekoliko godina kasnije zbio se sudbonosni susret i ljubav na prvi pogled. Nakon nekoliko dana pitao me šta mislim hoćemo li se nas dvoje jednog dana vjenčati, odgovorila sam potvrdno. Nakon 15 dana vozili smo se nekim malim primorskim ribarskim mjestaščcem i on je nekako spontano izvalio kako ćemo tu uživati u penziji.
Nakon nekoliko mjeseci fizičke razdvojenosti, beskrajnog skajpanja, msn-anja, telefona, itd., ja sam odbila ponudu za posao za koji bi danas netko ubio u državi, on je dao otkaz na istom takvom poslu (a sve iz razloga da možemo biti zajedno) i vjenčali smo se. U ovih nekoliko godina braka prošli smo sve i svašta - seljakanja u nekoliko država, podstanarstva, tri puta smo bili na dnu i vraćali se nazad (što se posla i financija tiče), bolest i smrt djeteta... jedino što smo znali bilo je to da želimo biti skupa, voljeti se i graditi svoju obitelj. Psihoterapeutica je zaključila da smo srodne dušešto ne znači da kod nas nema problema, burnih svađa.. Pa, bilo je i trenutaka kada smo mislili da nećemo moći dalje zajedno, unatoč ljubavi.
Mislim da nam je u svim tim trenucima jako pomoglo i ovo što trampolina piše, citiram: " trenutak stavljanja prstena i svećenikovih riječi neću nikad zaboraviti, nikad nisam osjetila toliko veliku odgovornost (čak niti kad sam djecu dobila). Puno puta se sjetim tog osjećaja, naročito u kriznim situacijama. Žao bi mi bilo da sam si to uskratila.
Rastemo i razvijamo se oboje, brakom pred Bogom smo obećali da ćemo to raditi u istom smjeru."
Svadba je bila sve ono što MI nismo željeli, a naši roditelji jesu, ali nama to ionako nije bilo važno, važan nam je bio taj zavjet, javno dan pred Bogom i pred ljudima, zakletva koju smo dali jedno drugome. Meni sve to ipak ima neku drugu dimenziju, veću težinu od izvanbračne zajednice, ali to sam ja osobno. Ne umanjujem pritom vrijednost obitelji u kojima supružnici nisu u braku, ne mislim da su njihova ljubav ili obitelj manje vrijedne, samo mislim da je osjećaj obveze i odgovornosti nekako veći kada se obećaš javno.
mi smo se vjenčali kad je naša starija kćer imala godinu dana...ne zbog pritiska okoline ni zbog neznam ja čega..samo nam je došlo..bilo je lito, sidili vani na terasi i pokušavali uhvatiti malo zraka i odjednom krenula priča o tome da bi se mogli vjenčati..3tjedna nakon tog razgovora smo bili vjenčani..poslije obreda u crkvi, skromna feštica kod nas doma, 20-tak ljudi, naj, najuža familija i kumovi..
Moji roditelji su 15-16godina živili u izvanbračnoj zajednici, jednog dana ih puklo da se idu vjenčati u crkvi, 2godine nakon toga su se rastali (koji smajlić bi tu stavila)ma najbolje opalit na smijeh..
eto, ni jedan izbor nije garancije ili recept za dug i sretan život pun ljubavi i poštovanja...Bračna ili izvanbračna zajednica, svatko će odlučiti onako kako želi ili što smatra ispravnim..Poštujem i jednu i drugu odluku!
Aaaaaaaa,radi čiste želje da raspičim gomilu love, ko pijani milijarder, a iz trenutne perspektive, određene besparicom i neizvjesnom financijskom budućnošću, ponekad mi bude žao što nakon obreda, MM i ja, nismo imali (što veći) svadbeni pir, sa svim pripadajućim običajima
još nisam požalila što mi vjenčanica nije bila bijele boje. ali posve je izvjesno da će mi se i to dogoditi.
A meni ni dan danas nije jasno zašto sam pristala na to.
Moji starci su se vjenčali na faksu bez prebijene pare. Dvadeset godina kasnije, vjenčali su se u crkvi, u maloj kapelici u zagorju, svećenik je bio tatin frend iz razreda..malo je reć da je bilo predivno
Čak i meni srednjoškolki ateistici
@marta
Ja sam baš zato pristala jer sam pomislila da bi mi jednog dana moglo biti žao ako to propustim :mrgreeen:
A večeru i druženje s prijateljima mogu bilo kad organizirati.
I toliko sam se izdovoljila da ne bih više ponavljala. Za ovaj život dosta.
Posljednje uređivanje od Jurana : 20.09.2013. at 09:09
Doduše nisam imala vjenčanicu i pop je usred vjenčanja održao prikladnu propovijed o sedam smrtnih grijeha, al sve ostalo je bilo o PS-u.
A ja i vjenčanicu, sve do ibera
I zanimljivo da ja nikad u životu nisam vidjela vjenčanicu koja mi se sviđa, a opet sam vjerovala da ću sebi naći neku koja će mi biti divna.
I našla je, u prvom časopisu koji sam otvorila.
Ne baš bijelu, nego champagne.
Bit će i to zovu bijela.
Posljednje uređivanje od Jurana : 20.09.2013. at 09:12
ajme, super su mi postovi na ovoj temi, sad me neka romantika pukla.
od mrgudne marte i trine
život
Nama je nagodinu 15godina braka i ja to želim slaviti, ocuuuuuu tulum, ****gadaga****, nisam tumačila ne sjećam se više kad.... Meni je svaki povod dobar za provod, dajstadas, uz ovoliko godina i djece, briga me koji je blagdan, jel crkveni, državni, vjestičji sabat, rođendan il godišnjica mraka, ako se zvijezde poklone, slavim.
Nisam tulumarila, yebo tablet i ispravke koje ne da isključiti.
Tako smo MM i ja htjeli napraviti tulumčinu za okruglu godišnjicu braka, a Lea nam je govorila - pa stvarno bi trebali napraviti tulum kad smo već tako dugo u tom braku (ona je mislila da je i ona u braku).
Ali ipak nam se nije dalo na kraju, previše smo lijeni.
Svatko misli što želi, ali brojke govore suprotno: Prvi-put-u-povijesti-kod-nas-jednak-broj-vjencanja-i-razvoda
Možda je nekome potrebno svoju obavezu i odgovonost povećavati javnim načinom, kako Mamica piše, ali vjerujem da se mnogi ipak ne vjenčavaju zbog toga i da bi jednaku odgovornost osjećali i bez tog čina.
Ne postoji papir koji bi mi povećao odgovornost koju osjećam za svoju obitelj, kao ni bilo kakav bog, stablo ili osoba pred kojima bih nešto imala za reći, a da mi to znači više od moje vlastite savjesti.
joj mima, lea
Mima, šteta, ja moram ponoviti da mi je tulum za 10. godišnjicu bio događaj godine. Tjednima se hranim onom dobrom atmosferom.
Posljednje uređivanje od Jurana : 20.09.2013. at 09:27
X
osim što sam se ja udala.
E da a mm kojem je ta ženidba bila jako bitna je na samom vjenčanju bio mutan ko drina, pojma nema šta je bilo a ni svjedok mu nije bio puno bolji. Nije ni čudo da mi godišnjica braka njie bitna
Enivej, bez obzira na to divan je suprug, partner, otac...a i svjedok nam i dalje puno znači u životu.
Eto ga na opet...
A jesi pogledala na koji post je to bio odgovor?
Uopće se iz tog mog posta ne da iščitati (zato što to uopće i niti mislim) da bi brak bio isključivi način na koji se ta spremnost pokazuje.
A malo me već ide i na živce tolika opća osjetljivost :/
Joj,
Sad ste me inspirirali. Dogodine je nama 15 godina braka, a meni se isto tumumari.
marta, moj prijedlog je da napravite tulum, na stijenama, na plaži, recimo ovoj.
lea misli da je u braku
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 20.09.2013. at 09:46
Ja ne bih mogla bez braka i prstena (kojeg sam btw izgubila)...valjda sam staromodna
Mm je živio s drugim ženama prije mene, ali je samo mene oženio...to mi je jednostavno bila najromantičnija stvar na svijetu...(inače volim ljubiće gledat...sva sam cmoljava
Moraš slušati mudru cvijetu!marta, moj prijedlog je da napravite tulum, na stijenama, na plaži, recimo ovoj
X
Upravo tako.ajme, super su mi postovi na ovoj temi, sad me neka romantika pukla.
od mrgudne marte i trine
život
Lijepo napisano..Ja se jesam vjenčala, ali ne smatram da sam zbog toga išta više odgovornija..Jednako volim i poštujem svog muža, našu malu obitelj prije i poslije vjenčanja..Ustvari volim ga više i poštujem više iz godine u godinu, ali ne zbog javnog obećanja, nego zbog njega samoga, njegova odnosa prema meni i prema našoj djeci...
Isto!
Znam stvarno puno nevencanih parova, mnogi sa decom, kreditima, stanovima, neki bez icega itd. Ne znam da imaju neke posebne probleme zbog toga. To su sve jako slicne, konvencionalne zajednice, sa papirom ili bez. Zapravo, kad se pokrenula tema za neke parove sam morala dobro da se zamislim jesu li vencani, a bliski su mi.
Ja inace nisam zelela brak. Ne volim formalnosti. A i ne verujem u vecnost ljubavi.
Ali decko je jako zeleo, meni je to bilo slatko - i eto mene udate
Kod nas je slično - nije bilo nikakvih mutnih drina, ali mm-u je to vjenčanje mrvicu više značilo nego meni (zato jer je sin jedinac u majke udovice, pa ju nije htio razočarati).X
osim što sam se ja udala.
E da a mm kojem je ta ženidba bila jako bitna je na samom vjenčanju bio mutan ko drina, pojma nema šta je bilo a ni svjedok mu nije bio puno bolji. Nije ni čudo da mi godišnjica braka njie bitna
Enivej, bez obzira na to divan je suprug, partner, otac...a i svjedok nam i dalje puno znači u životu.
S druge strane, da te ceremonije nije bilo, vjerujem da se naš odnos ne bi bogznašto promijenio. Svjedoci su nam bili dugogodišnji prijatelji s obje strane - to su i ostali do danas, a družili bi se i da nisu stavili potpise na naš papir.
ma ne treba, naravno. ali kako sam rekla, ne želi svatko ni vozačku, diplomu itd. ali nećeš sad vidjeti baš puno ljudi koji govore policajcu: "kužiš, ja stvarno znam vozit, vozim već 10 godina i kamione s prikolicom ali vozačka dozvola mi je samo papir i formalnost!"
iako svi znaju da su te stvari formalne jer, ljubav je ljubav, znanje je znanje, ne može ti to nitko ni dati ni uzeti sa papirom, ipak je u društvu općenito potreban neki oblik definiranja prema vani.
ako nisi napravio to konvencionalno s papirom, onda često imaš situacije da moraš objašnjavati _______ (ubaci bilo kojeg subjekta u priču).
mi se nismo stigli oženiti prije bebe, sad čekamo da prestane dojiti/neke bolesti da prođu/neke pomorce da dođu itd, tako da sam i ja dokaz da život ide, a papir je papir, ali lakše je kad imaš taj papir u dosta situacija (pa makar da te roditelji ne pilaju)
pogotovo jer se stvarno ne moraš odreći ni pinke svog integriteta (ime,prezime, imovina itd)
i nešto mi je palo na pamet, da je brak baš tolika OUT konzerva, zašto bi se prije/za vrijeme svakog rata, pa i ovog našeg, hrpa ljudi ženilo, ma bilo kako, samo da svoju ljubav "ozakone" (glupa riječ, možda bolje objave)
Ja mislim zato sto u toj situaciji i imas samo to - svoj osecaj i papir... nazalost.
Meni su usporedbe braka s diplomom i vozackom besmislene. Da bi dobio odredjene poslove jednostavno ti treba diploma. Isto je i sa voznjom. Nitko ne bi covjeka pustio da operira ili da projektira zgrade ili da predaje djeci bez da je osposobljen da to radi. A diploma (i vozacka) su potvrda da je ta osoba osposobljena da to radi. Brak, u tom smislu, nije potvrda za nista. Ne trebas reci "da" da bi bio osposobljen da s nekim zivis, volis se (ili ne volis) i radjas (ili ne radjas) djecu. I uopce nisam protiv braka (tudjeg, ne svojeg; ukratko, zaboli me sto tko radi), samo mi ovakve usporedbe nisu na mjestu.
Cvijeto, odi vrit!
Nego, jel netko blizu Megastora u Bogovicevoj? Zovem već SAT vremena i niko se ne javlja.
Potpis na Zusku! I zagrljaj forumašici kojoj su se roditelji nakon xy godina vjenčali, pa rastavili - sigurno se nisu rastavili zbog samog čina vjenčanja, nego... kad ide, ide s papirom i bezm, sa svjedocima i bez, kad ne ide, opet isto.
ali možeš se ti osposobiti 6 godina studirati medicinu itd, samo na kraju ne diplomirati. da li imaš znanje? - imaš! samo nemaš dokaz da imaš znanje. isto, ne dokazuješ ti sebi da to znaš, nego drugima.
što se baš projektiranja tiče, imaš hrpu primjera gdje jedan projektira a drugi (koji ima diplomu) potpisuje.
u tom obliku je to usporedivo i sa vjenčanjem,tj. brakom. svi ti papiri su dokazi prema vani.
Pa i nije usporedivo jer da bi dobio diplomu ili dozvolu moraš to znanje pokazati, a da bi sklopio brak ne moraš pokazati ništa, a s druge strane društvo ima razloga tražiti od tebe da znaš voziti ili da si se osposobio liječiti ljude, dok nema zaista nikakav razlog tražiti (niti traži) da brakom dokažeš - ne znam što? ljubav, osjećaje, ozbiljne namjere ..?
Mislim da nikakako ovi primjeri nisu usporedivi s vjenčanjem, vozačku moraš imati prema zakonu RH i vožnja bez vozačke je prekršajno, ako skriviš nesreću ili sudjeluješ u njoj, kazneno djelo, isto kao i da operiraš čovjeka bez diplome.
Odgajati djecu, živjeti zajedno izvan braka, jest kazneno djelo u nekim državama, u našoj hvala bogu, još uvijek nije.
Meni ne treba za ništa u životu potvrda pred javnosti i pred ljudima, pogotovo o nečemu najintimnijem kao što je ljubav i veza, niti mi javno izrečeno obećanje nosi neku težinu, bitno mi je samo obećanje dano samoj sebi i vlastita savjest mi je jedino važna. Inače jako malo držim do mišljenja javnosti, i uže i šire.
Ali zar ne postoje prava bračnih drugova, pa i spominjali smo neka?
Ako niste u braku i nemate taj papir, dokazujete vezu drugim papirom.
I ljudi se ne odriču tih prava, nego ih žele. I tamo gdje nisu jednaka za nevjenčanu zajednicu, žele da budu jednaka.
Mislim, samo jedan papir mijenjaš drugim. Dokazuješ da ste partneri, izjavom ili svjedocima ili dokumentima. Naravno ne treba ti papir ni za ljubav ni za predanost. Ako ti simbolika ne paše, ne treba ti ni ona za ljubav i predanost. Ali ako hoćeš svoju vezu smjestit u neki društveni kontekst, nekakv papir ti treba. Kad nismo ništa bolje dosad izmislili.
Slažem se s ovim, i ja imam isti dojam nakon razgovora s nekim nevjenčanim parovima.
Ali daleko od toga da u svim "službenim" brakovima cvatu ruže - onako im je koliko se potrude, uglavnom.
da se nadovezem na jadranku usporedba diplome i braka sadrzajno i logicki ne stoji.
ostalo...ne znam stvarno sto bih rekla ... tko hoce vjencanje, pa neka se vjenca, tko nece ne mora. znam da zvuci blesavo, ali stvarno ne znam sto bi covjek o tome mogao vise reci.
institucije braka je u proslosti imala razloge postojanja (financijske, drustvene, socijalne..itd)
danas ti razlozi nisu vise vazni, te ljudi odlucuju po svom nahodenju, sto ce, kada ce i kako ce.
ps. drago mi je vidjeti da nas ima puno koje sa 12 nismo sanjale o vjencanicama, pricevima i tako to.
gledam svoju cure i njene prijateljice (12,5 -14), ni u naznakama nemaju takve snove.
Nadam se da nisi shvatila da ja mislim da su se moji rastali zbog toga što su ipak vjenčali nakon toliko godina
eh, da, i meni je to drago.
neki dan sam se naježila kad sam vidjela posteljine (one koje izgledaju kao da su djeca obučena u njih) - za dečka odijelo astronauta, za curicu vjenčanica :zbljuv:
upravo sam se sjetila da nam u jesen ide .... okrugla godisnjica.
kud je to brze proletjelo...
Ja sam malo starije generacije pa ne poznajem baš toliko puno nevjenčanih parova u mojoj generaciji koliko vidim da ih sad ima među mlađima, tako da nemam neki ozbiljan uzorak, međutim onima koje znam je to što nisu sklopili brak baš onako - plan i program. Dakle, to je nešto što sa namjerom i svjesno nisu htjeli napraviti jer se , recimo, protive braku i smatraju ga besmislenim. I oba partnera su složni u tome, nisam primijetila nezadovoljstvo.
Potpis na Seni.
A ovo o diplomi i braku uopće neću komentirati
Brak je OUT? Nije, nije... Nije ni in ni out. Pa nisu to cipele i auto! Po meni je brak zajedničko buđenje, smijanje, plakanje, dijeljenje. Sad da li je potpisan na papiru kod matičara, svećenika ili elvisa ili nije potpisan - tak svejedno!
Da li to danas sutra pravi probleme u birokraciji, cure s iskustvom znaju da ne pravi ili da li djeci radi traume u školi-ajme majko. Onda djeca imaju i traume što moraju jesti karfiol i grašak a ne vole ga - meni je to veća trauma
Mi smo vjenčani u crkvi i ne smatram da je to jedino ispravno ili neispravno. To je bio naš izbor. Nemam predrasude o tzv "divljim" brakovima (užasan izraz) makar sa svojim mužem nisam nikad živjela prije braka. Nekako sam htjela da sve počne nakon vjenčanja. I lijepo nam je. Sretni smo.
Obilježavanje obljetnice?? Sad ovu nismo jer smo imali smrtni slučaj, ali da jesmo-išli bi na misu u crkvu gdje smo vjenčani i onda na ručkić ili večericu. Ništa pretjerano. Poklone ne kupujemo makar nam neki koji se darivaju poklonima po 1000kn kažu da moramo. Da tako trebaMi se moramo samo voljeti i čuvati jedno drugo. To mi je naveći poklon (baš sam sladunjava
Pusa
Nisi sladunjava nego u pravu.Brak je OUT? Nije, nije... Nije ni in ni out. Pa nisu to cipele i auto! Po meni je brak zajedničko buđenje, smijanje, plakanje, dijeljenje. Sad da li je potpisan na papiru kod matičara, svećenika ili elvisa ili nije potpisan - tak svejedno!
Da li to danas sutra pravi probleme u birokraciji, cure s iskustvom znaju da ne pravi ili da li djeci radi traume u školi-ajme majko. Onda djeca imaju i traume što moraju jesti karfiol i grašak a ne vole ga - meni je to veća trauma
Mi smo vjenčani u crkvi i ne smatram da je to jedino ispravno ili neispravno. To je bio naš izbor. Nemam predrasude o tzv "divljim" brakovima (užasan izraz) makar sa svojim mužem nisam nikad živjela prije braka. Nekako sam htjela da sve počne nakon vjenčanja. I lijepo nam je. Sretni smo.
Obilježavanje obljetnice?? Sad ovu nismo jer smo imali smrtni slučaj, ali da jesmo-išli bi na misu u crkvu gdje smo vjenčani i onda na ručkić ili večericu. Ništa pretjerano. Poklone ne kupujemo makar nam neki koji se darivaju poklonima po 1000kn kažu da moramo. Da tako treba
Pusa
Ja mogu govoriti u naše ime. Da je moj dragi htio da se vjenčamo, učinila bih mu to. Da sam ja htjela da se vjenčamo, učinio bi mi to. Ali nekako se potrefilo da imamo slične stavove i da nas to uopće nije tangiralo. Nismo mi sad nešto protiv čina vjenčavanja, niti smo o tome pričali kao o nečemu što nikad nećemo učiniti, nego nam je to bilo potpuno nevažno, nešto na što nismo htjeli trošiti svoje vrijeme. I dalje nam je to nevažno, možda jednom ne bude.
Slično je i s našim prijateljima, nisam primijetila neku patnju zbog nevječanog statusa, zapravo sad bi krenula dobra zezancija na tu temu.
I da se nadovežem na neke prethodne postove: čast izuzecima, ali meni je svaki poziv u svatove muka živa.
Moram biti odjevena onako kako ne želim (čak i ako nisam obučena u one grozne svatovske haljine), provoditi vrijeme s ljudima s kojima to u principu ne želim, služati muziku koju apsolutno ne želim slušati, gledati ili ponašati se u skladu s običajima koji su mi
Rekoh, čast izuzecima, sjećam se i jednih punk svatova s DJ-em i punk rock repertoarom
I srećom, kod nas nema mahanja barjakom i nekih drugih običaja o kojima čitam pa si mislim da ima i gorih situacija.
Bome ja volim dobit i poklon (što skuplji to bolje)
Posljednje uređivanje od jennifer_gentle : 20.09.2013. at 11:57
Vezano za tome da "ti razlozi više nisu važni" - to ovisi o meridijanima i paralelama iz kojih promatraš brak. Negdje su važniji pa postoje i stvarne zavrzlame pravne oko ostvarivanja prava, negdje su nevažni, barem koliko mogu ovako posredno iz napisanih iskustava skužit. Negdje su na putu da postanu nevažni, a negdje da se osnaže (traje ta "borba"), a meni se čini da mi idemo već dugo putom da postaju nevažni ("taj vrli novi svijet", a nije baš toliko ni vrli, ni hladan, a ni nov
Anabeg, tko zna zašto su se tvoji vjenčali, možda je to bilo stila kao beba nekima. To bi, ako je to bio slučaj (a vjerojatno niti sami ne znaju kako i zašto) išlo u prilog tvrdnji da je neki "teret"/"forma"/"papir" nije nešto što će biti suštinsko vezivo.
I mene je puklo isto što i tebe ali ja slavim sutra-ništa. Slavim ništa, pozvala sam par prijatelja, podijelila sam djecu i ja i moj muž, naši prijatelji ćemo se sastaviti s nebom i zemljom i dobro ćemo proslaviti. Jedini problem je što nisam pri lovi ali naći će se nešto po Plodinama za speći i popapati.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom