Što znači biti autoritet djetetu?

[anasti]

jeste li autoritet svome djetetu? što to zapravo znači i kako biti autoritet?
moj malac ima tek 20 mjeseci, ne znam od kad se uopće o posjedovanju autoriteta u odnosu s djetetom može pričati.
i iskreno, ne znam ni dal sam uopće autoritet, on je sad u svojoj nekoj "neću fazi", i naravno, ne sluša me uvijek, plače i histerizira kad nešto ne smije.
trudim se postavljati neke normalne granice, bez nekih pretjerivanja, zapravo mu dopuštam da proba svašta dok god nije u pitanju nešto zbilja realno opasno ili uništavanje tuđe imovine.
mm je već malo stroži, dakle po meni ne autoritarniji, već stroži (tako je valjda i odgajan, tipa; ne dirati zemlju, zaprljat ćeš robicu, ne se penjati, ne ovo ne ono), i nekad mi zna reći da je J razmažen, i da sam ga ja razmazila jer cendra za svakog vraga.
naravno ja se s tim ne slažem jer vidim da mi zapravo imamo drugačija očekivanja od njega. to je već druga priča.
tko je kod vas veći autoritet, vi ili partner? i kako biti na zlatnoj sredini između strogosti i popustljivosti?

[Šiškica]

Smijem se na tvoj post.. Ima curku rođenu tri dana iza tvog dečka i kao da sam pisala svoju priču o autoritetu..
s tim da je prije desetak dana "NE FAZA" prošla, ponekad dobijemo i "DA".. i nije baš jako cendrava ja bi rekla da ima cikluse 2 do 3 dana strašno cendra(recimo danas) a onda bude po 5 do 6 dana predobra.. i tak u krug..
MM je apsolutni autoritet a ja sam ko ti sve(gotovo sve) joj pustim da proba i očito sam malo mekša kad me dosta voza ..

[flopica]

ja mislim da se autoritet izgrađuje godinama
mislim dok su tako malšni, pa ne mogu poslušati iz cuga
sad otkrivaju i upoznavaju svijet
naše je da ih usmjeravamo
da postavljamo granice
da učimo da prihvaćaju te granice
ja se ne pitam imam li autoritet
pitam se s čim sam danas bila zadovoljna i što ne bi mijenjala
i što bi svakako trebala mijenjati u svom odnosu prema njma
i prema samoj sebi
sa starijim djetetom puno intezivnije doživljavam ovakava propitikivanja, to je drugačije
više usmjeravanja, više kompromisa, starije dijete pa veća prava i više odgovornosti
kod manje mi je dovoljno da ne doji po noći sa 17 mjeseci, učim je da poštuje moje granice
pa ponavljam da sika spava, da mama ne može sad dati siku
banalno možda ali ja vjerujem itekako bitno da nauči

dopuštam i da se zamaže i da dira pijesak i da gaca u lokvi
i da baca kamenčiće u odvod od žljeba
jer mi je važno da čuje taj kamen kad pljusne, da pokaže da nešto sama umije i zna

kad dira ono što ne smije, iz sigurnosnih razloga npr. jednostavno je maknem
ako se dere, maknem je još dalje, pa usput nađemo klipu ili palu šljivu ili vidimo macu (preusmjeravnje pažnje)

sa starijom nastojim da se dogovori poštuju, s moje i njene strane
reagiram ako se ne poštuje, ako se obaveze ne ispunjavaju
i tako, ima hrpa toga što bi pisala ali ne stignem...

[vlatka100]

mm, njega slušaju, mene niti malo. On ih zna i kazniti pa ga i više slušaju. Moji su dečki od 4 i 2 god. Stariji nezna za rijeć NE, a i mlađi to polako poprima. Previše je tvrdoglav i ponekad me izluđuje to.

[anasti]

flopice vidim da slično razmišljamo.
ma ni nije meni važno da znam da sam autoritet ni da me mora slušati, nego baš to; proći kroz dan tako da se nađemo na pola puta, da bude ok i meni i njemu, da popusti svako di može. da nam bude lijepo.
a onda nekad ispadne da ja stvaram raspašoj jer je dosta vezan za mene pa ponekad teško ostaje s drugima, plače za mnom, pa bude ok, pa kad dođem opet trči meni i cvili.
ali ja imam osjećaj da je to zato jer mu je samnom ok izbaciti osjećaje iz sebe, ne zato što mu dopuštam sve,dok mu ostatak kućanstva pokazuje kako plakanje i neispunjavanje tuđih želja i uvjeta nije ok.

[flopica]

meni je sasvim prihvatljivo da dijete od 20 mjeseci želi mamu kraj sebe
iako moje nisu neke plačkave, tj. starija nika nije plakala, a mlađa kako kad
ali je ostavim ponekad, ne mogu baš uvijek da se ne maknem, pa kad dođem, odmah pruža ručice ili dubi na glavi od sreće

što se tiče neispunjavanja želja, ne ispunjavam sve i uvijek nego prema mogućnostima i situaciji
iako mislim da je više riječ o potrebama
ako ja kuham a ona hoće k meni, uzmem je
mala je, treba joj zagrljaj i dodir i što ja to ne bi ispunila, ručak može biti i kasnije
ali ako se neda obuti a ja kasnim na posao, hebiga
uzmem je i obujem
ne sjedim uru vremena dok se steknu uvjeti da se ona poželi dobrovoljno obuti
široka je ovo tema...

[Mimah]

Neću ulaziti u razgovor jer nemam baš vremena, ali svaki put kad pomislim na pojmove kao što su autoritet, poslušnost i sl. sjetim se citata:

"Disobedience is not an issue if obedience is not the goal." - Daron Quinlan

Ja od svoje cure želim da nas posluša, prilično me naljuti kad me ignorira, ali ustvari je uredu što ima svoj stav i svoj način. Mislim da ne bi bilo dobro da sluša samo zato što joj se tako kaže, nego zato što to ima smisla i sl. Po tome je citat na mjestu- ako poslušnost nije cilj (a cilj ne bi trebao biti poslušnost bez propitivanja), onda neposluh nije problem. Izazovno, naravno, kao i sve u roditeljstvu...

[trampolina]

O nekakvom autoritetu i poslušnosti sigurno nije bilo govora prije 2.5-3 godine (kod H. možda nešto ranije).

Ja sam im apsolutni autoritet i sigurna luka, mm im nije ništa od toga, uglavnom se s njim igraju 'muške' igre.

[jarčica]

Nemam nekog vlastitog iskustva u izgrađivanju autoriteta, jer mi je moje jedino dijete još jako malo. Ne bih ni ja voljela da me se sluša u svemu samo zato jer me se mora slušati. Mada mislim da ne bih ni uspjela u takvoj metodi izgrađivanja autoriteta, jer me ni vlastiti pas ne žali nikad poslušati, a kamoli moje dijete na koje sam slaba. Uvijek nekako popustim, a nije da sam neka "meka" osoba. Upravo suprotno.
Znam često podviknuti, i strah me da me od puste vike i dreke na kraju ne doživljava. Znate ono, kad vičeš za skoro sve stalno, onda se taj ton kod tebe počne doživljavati pod normalno.

Ali se i ja uvijek sjetim one: da bi te se poštovalo, i ti moraš poštovati. Nije da se sve uvijek može riješiti poregovaranjem, ali bi se barem trebalo pokušati riješiti. Svatko najbolje poznaje svoje dijete, ali sam primjetila da je bodrenje ono koje često pali, a ne kuđenje.

[anasti]

Ja sam u biti više nego zadovoljna našim odnosom. Ali primjecujem da drugi oko mene tu temu malo ozbiljnije doživljavaju, to postavljanje (meni pretjeranih) granica vec od njegovih godine dana. Sad pomalo i popuštaju s obzirom da je on mali tvrdoglavac, kao i sva djeca, pa se granice šire po potrebi.
I da, meni je ta vezanost za mene sasvim normalna. Drugima mozda nije pa ga zezaju da samo za mamicom trči. A onda tek nastaje problem pa tad počne cmizdriti, inače sa svima hoće biti dok mu je ok i dok mu se javim kad me traži samo da zna da sam tu.

[jarčica]

Anasti, nemoj me krivo shvatiti, ali kakvi ljudi mogu zezati dijete od godinu i pol da je pretjerano vezano uz mamu???

Mislim, pa to je još beba i to nikako ne može ni shvatiti-a čak i snažna vezanost uz mamu je u toj dobi, a čak i dugo dugo poslije potpuno prirodna i očekivana.

[lukab]

kad je imao dvije godine i manje bila sam očajna kako on mene ništa ne sluša, kakva sam ja to majka, stalno smo se sukobljavali jer je dijete koje testira granice s takvom upornošću da je to nevjerojatno... i uči isključivo metodom pokušaja i pogrešaka...
sad je "sazrio", dogovorimo se, nekako se stvar smirila... moj zaključak je da ipak treba proći te magicne 3 godine i pustiti da se stvari slože na svoje mjesto...
nije ni sad on nešto ekstra poslušan u smislu da slijepo sluša, niti to od njega tražim, dovoljno mi je da posluša u opasnim situacijama... na drugima sam ja olabavila...
muza ne slusa toliko, uglavnom ga mulja na sve strane... ali to je njegov problem, ne moj

[Peterlin]

Meni se čini da nema nikakve drame u ovome - jednostavno živiš tako da malo pomalo postižeš kod djeteta poželjno ponašanje. Nisi mu ni učitelj ni odgajatelj nego roditelj.

Eh, sad, ne postoje dva ista djeteta ni dvije iste situacije - ima zahtjevne djece i one manje zahtjevne, ima trenutaka u životu kad nemaš izbora nego popuštati, a bome i onih drugih.

Jedino što sam ja uspjela zaključiti je to da ne trebam toliko raditi na odnosu s djecom koliko na samoj sebi. Kad se čovjek trudi živjeti i ponašati tako kako očekuje od djeteta, onda autoritet (nazovite to kako god želite) dolazi nekako spontano, sam po sebi. Djeci smo uzor i to nikada ne treba smetnuti s uma. Kako se ponašamo prema njima, oni nam vraćaju kao ogledalo. Daklem, ako se trudimo biti što bolji i živjeti u skladu s vlastitom slikom o sebi (kako želimo izgledati, kakvi želimo biti) obično se to i može postići.

Dakako, ljudi smo i ima svakakvih dana, ali to nas ne treba opterećivati. BItno je da budemo dobro i zadovoljni većinu vremena. Tada će nas i dijete doživjeti kao odgovarajući uzor i neće biti potrebe za umjetnom izgradnjom autoriteta.

[Peterlin]

Eh, zaboravih ovaj dio o partneru - mm i ja smo se uglavnom dobro slagali oko bitnih pitanja odgoja, a ono u čemu se nismo slagali raspravljali smo u vrijeme kad nas djeca nisu mogla vidjeti ni čuti.

A da sve ne izgleda idealno - bilo je svakakvih trenutaka. Gađala sam šlapama vrata kad su me iizluđivali, do te mjere da sam znala izletjeti iz cipela i tada mi je pomoć mm-a bila dragocjena jer on ima "dulji fitilj" i obično je znao po kratkom postupku smiriti situaciju.

Problemi su obično nastajali u prisustvu trećih osoba (naročito baka i deda) ali i to smo preživjeli.

[maria71]

moj autoritet se sastoji u tome da moj sin tolerira moje šefovanje.


sa strane to izgleda ko iz slikovnice.

u stvari, pregovori, pregovori i pregovoriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa to je sve zbog foruma

[anasti]

Anasti, nemoj me krivo shvatiti, ali kakvi ljudi mogu zezati dijete od godinu i pol da je pretjerano vezano uz mamu???

ovi koji sa mnom žive
nije da ga baš gnjave, ali mu tu i tamo dobace i to me baš iritira. uostalom, da su malo drugačiji s njim možda bi se i za njih više vezao, možda je baš to ono što ih bode.

[anasti]

Jedino što sam ja uspjela zaključiti je to da ne trebam toliko raditi na odnosu s djecom koliko na samoj sebi. Kad se čovjek trudi živjeti i ponašati tako kako očekuje od djeteta, onda autoritet (nazovite to kako god želite) dolazi nekako spontano, sam po sebi. Djeci smo uzor i to nikada ne treba smetnuti s uma. Kako se ponašamo prema njima, oni nam vraćaju kao ogledalo. Daklem, ako se trudimo biti što bolji i živjeti u skladu s vlastitom slikom o sebi (kako želimo izgledati, kakvi želimo biti) obično se to i može postići.

Dakako, ljudi smo i ima svakakvih dana, ali to nas ne treba opterećivati. BItno je da budemo dobro i zadovoljni većinu vremena. Tada će nas i dijete doživjeti kao odgovarajući uzor i neće biti potrebe za umjetnom izgradnjom autoriteta.

ovdje si me pogodila savršeno!
otkad se J rodio puno više radim na sebi, mislim da sam narasla kao osoba nevjerovatno puno. nekad sam se zamišljala da ću kao mama biti nonstop živčana, samo trčati i derati se, a ono paf! ne mogu se prepoznati. naravno nisam ni ja uvijek raspoložena ali većinom sam baš ok.
od početka dohrane s njim sam promijenila prehranu, jer sam kao prirodno osjetila da nije ok da ja jedem smeće a njega tamo hranim sa kuhanim nezačinjenim povrćem.
kad je počeo govoriti smanjila sam psovanje, koliko toliko
ma općenito radim na sebi, jer mislim da djeca jako dobro osjete kakvi smo kao osobe, i da ono što damo i dobijemo zauzvrat. to je jedna od stvari koje sam nekako instinktivno znala.
a i samoj mi autoritet ili utjecaj može biti samo osoba čije osobine cijenim, kojoj se možda pomalo i divim i s kojom se osjećam ugodno.
a na kraju mislim da autoritet sam po sebi ni nije cilj. meni je cilj biti bliska svome djetetu i poznavati ga dobro, čitati njegove osjećaje. zato je mm-u malo napetije biti s njim.
mm je malo drugačije odgajan, njegova mama voli naglašavati što im sve nije dopuštala, nekad se pitam kako i s čim su se igrali kao djeca? to naravno ima utjecaja i na to kakav je on roditelj, ali mogu reći da je napredovao daleko od toga..

[anasti]

sad vidim da sam pol toga samo ponovila iz tvog posta al ok nek bude

[lukab]

ooooo da, raditi na sebi... puuuuuuno!!!
koliko puta stanem i probam izaći izvan situacije pa sagledati objektivno - zašto se sad ovo događa? i skoro uvijek je zaključak da sam ja u nečemu pretjerala, negdje sam ili previše popustila ili previše stegnula, nisam mu primjerom pokazala...
i onda to ispravljati...
a što se tiče uzora - to je jako točno! nije fer tražiti od djeteta da se npr. vezuje u autu a ja to ne radim (radim naravno ali dajem sad primjer) ili da ne udara mene a ja udaram njega (opet primjer)... toliko takvih stvari vidim oko sebe, roditelji silom istjeruju neko ponašanje kod djece a ili nisu dosljedni (jednom smiješ drugi put ne smiješ) ili ne pokazuju svojim primjerom...
osim toga - argument: "ja nisam tebe pa nije u redu da ti mene" jako dobro pali u pregovorima i razgovorima barem kod mojeg djeteta...

[Mojca]

mm je već malo stroži, dakle po meni ne autoritarniji, već stroži (tako je valjda i odgajan, tipa; ne dirati zemlju, zaprljat ćeš robicu, ne se penjati, ne ovo ne ono), i nekad mi zna reći da je J razmažen, i da sam ga ja razmazila jer cendra za svakog vraga.

Zanimljivo kako smo različiti mi roditelji... i md i ja Smjehuljicu potičemo da se penje, da dira... nije nas briga ako isprlja...
Meni ovo zvuči sputavajuće.

[IvanaR]

Ja kad nam ide kažem da dobro sarađujemo. Ne očekujem sad neku slepu poslušnost svake moje reči. Nekada popustim, nekada provedem svoju volju bez obzira na proteste. Što Flopica reče prema mogućnostima i okolnostima.

[lukab]

ma mene je prosvjetlila jedna teza iz knjige "disciplina sa srcem" prema kojoj mi prečesto djeci govorimo riječ NE, a da vrlo često to uopće nije opravdano ili je potpuno automatski jer nam je tako lakše... i kad sam počela analizirat situacije shvatila sam da je autorica totalno u pravu... jako često sam za nešto govorila ne jer je meni bilo lakše zabranit nego se oko toga potrudit... kad sam to počela mijenjati naš odnos se drastično promijenio...
NE je ostao za potupno zabranjene stvari, a uvela sam - čekaj da razmislim, da - može ali kasnije i slične stvari...
a što se tiče penjanja, prljanja i sličnog - to nikad nije bilo zabranjeno i po tome sam potpuno različita od svojih roditelja kod kojih je i obično pričanje za vrijeme dnevnika recimo bilo zabranjeno... to sam si zacrtala još kao dijete da svojoj djeci neću nikad branit da budu djeca... prirodna i nesputana

[Rivendell]

Ne razumijem uopce potrebu gradjenja odnosa s djetetom na autoritetu.
Oko malih stvari se ne zamaram, moje dijete skace po lokvama, lezi po podu, sjedi u zemlji... Dok god nije opasno po njegovo ili tudje zdravlje je dopusteno i ne mislim da je zbog toga razmazen.
Mislim da me zato i slusa kad su vaznije stvari u pitanju.

[anasti]

Zanimljivo kako smo različiti mi roditelji... i md i ja Smjehuljicu potičemo da se penje, da dira... nije nas briga ako isprlja...
Meni ovo zvuči sputavajuće.

njemu (mm-u) je to malo "novo" jer je on drugačije odgajan. ali ide naprijed što se toga tiče, i sve je opušteniji.
njegov tata je još ok što se toga tiče, ali mama mu je baš onak
npr. J dira vlažnu zemlju sa grančicom, a ona mu viče "ne J, isprljat ćeš si robicu, fuj to" a ja : "nije uopće problem, imamo mašinu pa će se oprat"
ili primjer J dira suho lišće i cvijeće a ona mu viče fuj.. ili napominje kako njoj njezina djeca nisu nikad padala.
jednom se J krenuo penjati uz ormarić, više grebati da se popne a ona : ne se penjati,zube ćeš si polupat, šta mu to pustiš" , ja: "a koje si još dijete nije "zube polupalo", udarilo se?" ona: "moji nisu, ja im nisam to puštala", tu više nisam znala što pametno reć.
sad se je malo primirila jer vidi da ja to ne fermam, plus što se skupa s njim valjam po cesti

naši se odgoji jako razlikuju, kod njih je valjda taj "autoritet" i iskušavanje posluha bitna stvar. sveki je znala imati 10 zamolbi u dvije minute koje bi joj J trebao napraviti.
"odi kod dede, ajde zagrli ga, sad dođi meni, ajde sad vozi autić, oćeš dat meni griz svog keksa"
al to je druga priča, neću skretati s teme, samo sam htjela prikazati kako to otprilike izgleda. ovako pisano možda zvuči gore nego je. ali eto, sto ljudi sto ćudi.

[anasti]

Ne razumijem uopce potrebu gradjenja odnosa s djetetom na autoritetu.
Oko malih stvari se ne zamaram, moje dijete skace po lokvama, lezi po podu, sjedi u zemlji... Dok god nije opasno po njegovo ili tudje zdravlje je dopusteno i ne mislim da je zbog toga razmazen.
Mislim da me zato i slusa kad su vaznije stvari u pitanju.

baš tako!
lukab i ja mislim da previše "NE" dovodi do toga da ga dijete ne shvaća ozbiljno kada bi stvarno trebalo poslušati.
( a ja stalno oplećem po sličnim temama)

[šafran]

njemu (mm-u) je to malo "novo" jer je on drugačije odgajan. ali ide naprijed što se toga tiče, i sve je opušteniji.
njegov tata je još ok što se toga tiče, ali mama mu je baš onak
npr. J dira vlažnu zemlju sa grančicom, a ona mu viče "ne J, isprljat ćeš si robicu, fuj to" a ja : "nije uopće problem, imamo mašinu pa će se oprat"
ili primjer J dira suho lišće i cvijeće a ona mu viče fuj.. ili napominje kako njoj njezina djeca nisu nikad padala.
jednom se J krenuo penjati uz ormarić, više grebati da se popne a ona : ne se penjati,zube ćeš si polupat, šta mu to pustiš" , ja: "a koje si još dijete nije "zube polupalo", udarilo se?" ona: "moji nisu, ja im nisam to puštala", tu više nisam znala što pametno reć.
sad se je malo primirila jer vidi da ja to ne fermam, plus što se skupa s njim valjam po cesti

naši se odgoji jako razlikuju, kod njih je valjda taj "autoritet" i iskušavanje posluha bitna stvar. sveki je znala imati 10 zamolbi u dvije minute koje bi joj J trebao napraviti.
"odi kod dede, ajde zagrli ga, sad dođi meni, ajde sad vozi autić, oćeš dat meni griz svog keksa"
al to je druga priča, neću skretati s teme, samo sam htjela prikazati kako to otprilike izgleda. ovako pisano možda zvuči gore nego je. ali eto, sto ljudi sto ćudi.

Ajme Anasti tvoja svekrva bi se moje cure odrekla, ali za ozbiljno, ne samo da je njoj sve ovo dopušteno, nego i više od toga, osim toga ona ničije mišljenje ne uvažava, osim prvo maminog, pa onda tatinog. Za ostale je boli uho, što se mišljenja tiče i da li će poslušati ili ne, to je samo rezervirano za mamu, i tatu.

Nemoj se opterećivati, ti u biti radiš sve perfa, proradi možda malo na mužu, nek se čovjek malo opusti i pusti djete da bude dijete.

Ne daj se zbuniti stara!

[šafran]

I da još bi samo potpisala Peterlin i Revendel, to je bit, a sve ostalo su cike cake, ovako ili onako, već od djeteta, roditelja, trenutne situacije itd..

[šafran]

Još nešto sam zaboravila, mislim jako bitno. Ono što je moja cura radila na uzrastu tvog mališe danas više ne radi, bez kočenja i ograničvanja da se ne sprlja, da se ne uprasi, da pliva u pijesku itd..sve je ona to smjela i prestala raditi sama od sebe, više je to ne interesira. Šteta da djeca tvoje svekrve su tako nešto propustila u djetinjstvu, a vjerojatno još puno lijepih stvari i u kasnijem djetinjstvu, jedna stvar je odgajati dijete da ne bude bezobrazno, prosto, bahato itd.. a druga ne dopustiti dijetetu da ne bude dijete.

[anasti]

da, možda bi danas mm malo više uživao a manje se brinuo. al ok valjda je mislila da tako to mora biti, bila su drugačija vremena i ljudi, i imala je njih dvojicu najednom.
al da se osjeti, osjeti se.. šteta. sad kad gledam, ja sam baš imala super djetinjstvo i puno slobode i kako vrijeme prolazi sve više cijenim svoje roditelje, tako da je očito moj put dobar!
a o učenju nelijepim manirima neću ni pričati, na jednu stranu zabrane a na drugu učenje zloćestoća, ali i to se po zasluzi odbilo o glavu.

[zasad skulirana]

MM ima veci autoritet, dovoljno je da samo mrko pogleda N. ili malo podigne ton i ona odma uvrijedjeno stane sa svim sto radi i pocne cendrat....
poceli su komentari okoline da je vec dovoljno velika za sibu,da kad cemo ju pocet disciplinirat....

u nacelu stvarno nije zahtjevna,moze se i dogovorit nesto s njom ali cesto ima dosta kratak fitilj kad nije po njenom...i sad,problem je sto ja kad imam vremena popustam a nekad ne...i znam da u tome nisam dosljedna ali stvarno nemam vremena bas svaki put izac iz prostorije i ugasit svjetlo pa da ona ponovi te radnje...ili ju svaki put pustit da se sama uspentra u autu u AS....ili da sama pogadja cipele na noge...stogod....srecom nemamo toliko uzurbani tempo zivota pa joj se cesto ide niz dlaku...neznam ni koliko je to dobro...

[trampolina]

Što idem starija, a i što djeca idu starija sve više vidim da se odnos treba graditi na uzajamnom davanju. Dam poštovanje, dobijem ga.
Uvažavam, uvaže i oni mene. Popustim, popuste i oni.

Ali, zna se tko je kolovođa. Nekad me bome moraju poslušati 'zato jer sam ja tako rekla'. A onda nakon radnje slijedi objašnjavanje.

Nekako mi se čini da s brojem djece raste i potreba za disciplinom, ili je samo kod mene tako.

[anasti]

pa nisam ni ja uvijek dosljedna. nismo mi svemoguće. nekad mu idem niz dlaku a nekad ga i ja sputavam ako sam zbilja umorna ili imam loš dan, srećom to nije prečesto.
a imamo i mi pravo griješiti, mislim da je to također nešto što dijete treba naučiti, da smo i mi roditelji ljudi i da je u redu ako nismo uvijek u mogućnosti biti savršeni, strpljivi i uvijek dostupni za sve. možda tako lakše prihvate i svoje nesavršenosti, a na kraju i oni će jednom biti roditelji pa možda budu blaži prema sebi nego što sam ja nekad bila.
nekad me je sve patilo i brinulo me dal ću napraviti sve kak treba, da ne bi slučajno u čem pogriješila u odgoju s njim.
a dajem sve od sebe.
sad sam malo opuštenija jer sam shvatila da je i tom mom djetetu bitno dal mu je mama sretna i zadovoljna, pogotovo jer moje raspoloženje utječe i na njegovo.
da, idem mu dooosta niz dlaku,ali sam i postavila neke granice kad mi je voda došla do grla, pa je i meni i njemu lakše i zadovoljniji smo.
a i moj je u načelu dobrica a kratkoga fitilja, ali smo se skužili pa se barem ja snalazim s tim.

[Anci]

Nekako mi se čini da s brojem djece raste i potreba za disciplinom, ili je samo kod mene tako.

nekad sam i ja znala ovo pomisliti, no vjerojatnije je da su nam djeca u vrijeme kad su dobili siblinga , došli i u svoje male godine kad počnu malo zah....

sad ću reći veliku mudrost no, ja obično kad radim "protiv sebe" što može nekad biti i strože nego što stvarno želim ili blaže, npr. pustila bih nešto, a ustvari ne želim, osjetim nekako grč u želucu i vidim da nisam opuštena. onda znaš da radiš krivo i da to nisi ti, a to se osjeti.

ovo mi se ne događa više, izgradila sam i sebe s godinama, a i odnos s djecom.

o autoritetu sam se preispitivala, bome jesam.
od muža se razlikujem, granice su mi puno blaže nego njemu i to skroz dobro funkcionira.

[Bubilo Bubich]

Nekako mi se čini da s brojem djece raste i potreba za disciplinom, ili je samo kod mene tako.

Ja do svibnja ove godine: čučnem, mazim ga i šapučem – „pa nemoj mišeku mali to raditi, to nije lijepo, mama te jako voli, ali ne smijemo se tako ponašati, vidiš to nije dobro zbog toga i toga, ljubavi molim te nemoj to više raditi, može? jesmo se dogovorili? dobar mamin dečko!"

Ja od svibnja ove godine: 2 metra dalje, držim bebu na rukama i urlam ko manijak – „ako se smjesta ne smiriš/prestaneš/siđeš/vratiš ovamo... (nastavi niz) ići ćeš smjesta u kaznu/doma/sam u drugu sobu/jurić će u kaznu/šlepa ću vratit u dućan/gasim pepu smjesta... (nastavi niz)“. On naravno ne prestaje to što već je, a ja ću: „Brojim ti do 3. Jedan.“ Na 2 prestaje.

Ja danas: 2 metra dalje, držim bebu na rukama i urlam samo – „Jedan!“

Da, ovaj, grozno se osjećam. I moram priznati da se ne snalazim više s tim, i ne znam je li dolazak sestre, ili njegovo odrastanje (ili oboje i sve skupa), ali odjednom smo naglo dobili potrebu za jasnim i dosljednim postavljanjem granica. A ja sam stvarno bila micica. Npr. s 2 i nešto godine mi okrene moj veliki i pun tanjur špageta bolonjez na tepih. Ja čučnem i pitam ga „jesi ti jako ljut na mamu, a zašto si ljut na mene“. U nekoj situaciji sam pričala tu scenu vrtićkoj psihologici, pa me je pitala kako sam se ja osjećala, jesam bila ljuta na njega. A ja, da ne, pa mali je on znate... Valjda je u sebi samo okrenula očima, a rekla mi je kako mi on baš lijepo ispituje granice, a ja ih ne mogu postaviti kad ih ni ja sama nemam. Da.

On je u principu dobar dječak, i ne žalim se puno. I niti kod nas nema ograničavanja oko bilo čega što ima veze sa prljavštinom, mi iz parka idemo doma zmazani ko drek, ali kad imamo neke od situacija tipa: on i dvogodišnjak se mačuju i mlate jedan drugom pred nosom štapovima i grančicama, bacaju kamenčiće u zrak, u pješčaniku bacaju pijesak u zrak... nema više kod mene cici mici, čučni i objašnjavaj – nego: „to je opasno zbog toga, prestani ili ideš odmah doma“. I ako ne prestaje uzimam ga, i ajmo. Doma utvrđujemo pravila, i zna ih, i ako ne posluša on ili jurić, ili obojca, idu u kaznu - jurić na vrh ormara, a on prekida to što radi i ide u drugu sobu sjesti na krevet, brojati do 10 i objasniti mi zašto je dobio kaznu. Naravno da on prvo uvrijeđeno urla 2-3 minute, ali kad shvati sa mu nema druge odradi kaznu, kaže da više neće raditi to što je, odbroji do deset i kaže „Je l' gotova kazna?“.

Uh, ali ja sam zapravo tako umorna od toga, i osjećam se ko neka dosadna baba, samo govorim, govorim i govorim, i sad znam da to više neće stati idućih, ne znam, koliko godina?

sad ću reći veliku mudrost no, ja obično kad radim "protiv sebe" što može nekad biti i strože nego što stvarno želim ili blaže, npr. pustila bih nešto, a ustvari ne želim, osjetim nekako grč u želucu i vidim da nisam opuštena. onda znaš da radiš krivo i da to nisi ti, a to se osjeti.

Baš to. Ali nekad mi se čini da nemam izbora, jer on npr. baš ne odustaje od nečega. Tipično je odlazak na spavanje, pa još jedan crtić, pa još jedan, pa još jedna priča, pa još na wc, pa sam još gladan, pa bih još mlijeka... on npr. zna u mraku, nakon crtića, priče, pranja zubi i svega piliti po 15-20 minuta da hoće nešto. I tu nikad ne znam gdje je granica, i što mu dajem ili ne. Npr. hoće mlijeko, ustanemo svi skupa, dam mu mlijeko, i onda šuti i zaspe, super. Ali mu nekad dam to mlijeko, pa se vratimo u krevet pa krene s nečim drugim, a meni taj grč u želucu, a na satu dobrih 45 minuta više nego kad smo završili priču za laku noć... e tu se pitam gdje sam, i što sam, i što ću, i što bih trebala...

[Angie75]

"Disobedience is not an issue if obedience is not the goal." - Daron Quinlan

Ovo je i moj moto, doduše, nisam nikad čula za ovaj citat, ali upravo ovo pokušavam objasniti npr. svojim roditeljima ili drugim kritičarima koji se čude što ih pustim da čačkaju po vrtu, penju se po drveću ili rade bilo što što ih naizgled čini divljima, a oni su zapravo samo radoznali, mali istraživači.
Mislim da je i današnje društvo takvo da nije dobro odgojiti preposlušno dijete, ne zato što bi ga netko na nešto mogao nagovoriti ili mu narediti, nego zato što je dobro da sam zna svoje granice i mogućnosti, a ne da ga u tome sputam a da ih nije ni istražio.
Opet, nisam ni preliberalna, ima i brdo stvari koje im ne dam, priznajem da su neke i iz moje komocije

[Trina]

Ne volim kad ljudi autoritet automatski povezuju s ograničavanjem djece, uništavanjem njihove mašte i slobode. Naravno da sam im autoritet, ja sam mater, oni su djeca, moja je zadnja. I točka.

[Dijana]

Potpis pod trinu i trampolinu. Ja bome ograničavam bespotrebno zaprljavanje, diranje zemlje i pijeska (ako nemam mogućnost gledati je što radi da ne bi trpala ruke u usta, i odmah joj oprati ruke), otkad je rasjekla usnu trčeći po sobi, bome opominjem i da se ne trči po kući. Ja se trudim navući na svoj
mlin, a ona na svoj, pa kako kome kad uspije. Ali ako mi je nešto bitno, nema pregovora.

[Trina]

E kad bi se odgoj svodio na prljavu robu i prljave ruke..To je toliko kompleksna stvar da me još užasava, a što su mi djeca veća, to je teže.

[Peterlin]

MM ima veci autoritet, dovoljno je da samo mrko pogleda N. ili malo podigne ton i ona odma uvrijedjeno stane sa svim sto radi i pocne cendrat....
poceli su komentari okoline da je vec dovoljno velika za sibu,da kad cemo ju pocet disciplinirat....

u nacelu stvarno nije zahtjevna,moze se i dogovorit nesto s njom ali cesto ima dosta kratak fitilj kad nije po njenom...i sad,problem je sto ja kad imam vremena popustam a nekad ne...i znam da u tome nisam dosljedna ali stvarno nemam vremena bas svaki put izac iz prostorije i ugasit svjetlo pa da ona ponovi te radnje...ili ju svaki put pustit da se sama uspentra u autu u AS....ili da sama pogadja cipele na noge...stogod....srecom nemamo toliko uzurbani tempo zivota pa joj se cesto ide niz dlaku...neznam ni koliko je to dobro...

Svaki čovjek s djetetom gradi vlastiti odnos. Ja sam se spasila kad sam pustila da kod jedne i druge bake djeca imaju njihova pravila (dok su se pridržavali dogovora oko hrane i spavanja, ostalo me nije bilo briga - mogle su dozvoliti klincima da se penju na luster). ALI kad bi došli doma, vrijedila su naša pravila. Klinci to brzo nauče i točno znaju što mogu (ili ne mogu) dobiti od tate, što od mame itd.

Što se tiče "kratkog fitilja" - ono što je bitno je dosljednost ako smo uvjereni da imamo ispravan stav. Nije to uvijek lako, ali ide...

[Peterlin]

E kad bi se odgoj svodio na prljavu robu i prljave ruke..To je toliko kompleksna stvar da me još užasava, a što su mi djeca veća, to je teže.

Ovo je 120% točno. Ali ti si počela na vrijeme, pa ne vidim razloga da sve ne ispadne dobro. Da je zahtjevno - je. Ali to je život.

S druge strane, kad su djeca veća, moramo se pomiriti s tim da raste i utjecaj drugih ljudi i njihovih vršnjaka, ali do škole (kad taj utjecaj postane bitan) temelji su doma obično već postavljeni.

[ribice]

Mlađa je u fazi NE i NEĆU za svaku molbu ili poziv na suradnju pa samo čitam i bilježim si temu.
Slomit će me ova mala.

[pikula]

Ne volim kad ljudi autoritet automatski povezuju s ograničavanjem djece, uništavanjem njihove mašte i slobode. Naravno da sam im autoritet, ja sam mater, oni su djeca, moja je zadnja. I točka.

izbjegavam filozofski, ali morala sam ovo doć potpisati. X

[rehab]

Ne smatram da je autoritet nešto loše, dapače. Mislim da ovdje neki miješaju autoritativni odgoj s autoritetom. Baš kao što su neki napisali, dok sam imala samo jedno dijete, autoritet mi nije bio toliko bitan. E sad kad imam dvoje djece, i često sam sama s njima doma, to mi je postalo itekako bitno. Ne mogu ići uspavljivati bebača i misliti se hoće li se ovaj stariji išuljati iz kuće, popiti deterdžent, popeti se na ormar, itd., dok sam ja s ovim u sobi. Ne mogu s obojicom ići u park ili u šetnju (pogotovo opasnim rutama) i pregovarati hoće li mi dati ruku i hodati po kolniku ili ne. I tako x nekih situacija. Ono što mi je najvažnije jest to da svoj autoritet gradim u atmosferi poštovanja, međusobnog uvažavanja i ljubavi, a ne u atmosferi straha. Dijete puštam da se slobodno igra, prlja, skače, da pokazuje svoje osjećaje, bilo negativne, bilo pozitivne, puštam ga donosi odluke i snosi odgovornost u skladu s njegovom dobi, posvećujem mu pažnju, ali u ključnim situacijama dajem mu do znanja da je u tom trenutku važno da me posluša i da bude onako kako ja kažem, a kasnije možemo objašnjavati i pregovarati.

[seni]

autoritet u odnosima roditelj - dijete, onako kako ga ja razumijem nema veze nis a ne, ni sa zabranama, a ponajmanje sa kaznjavanjem.
(dodajem samo da ja ovo sad iz pozicije mame prepubertetskog-pubertetskog djeteta, mada mislim da to vrijedi opcenito)
opceniti gledajuci ljudi cesto poistovjecuju autoritet sa nadredenom ulogom, pozicijom moci i slicno.

onaj autoritet koji ja zelim imati kod djeteta nema puno veze sa pozicijom mame-tate. njega moras naprosto zasluziti. onim sto jesi i onim sto radis.
to je onaj respekt i postovanje pomjesano s ljubavlju, koje dobijes od djeteta (ili neke druge osobe), kada ono dubinski cijeni to sto jesi i to sto imas za reci. (bez obzira da li cete se o svemu sloziti ili ne)

[casa]

Potpisujem Trinu i nadodajem da je meni situacija u kojoj roditelj pred vlastitim djetetom stječe autoritet kao da je u uredu otuđenje. Moja djeca i ja smo bili jedno, ja ih volim, oni vole mene, ja sam šef, oni slušaju, ja nisam dužna objašnjavat i argumentirat svoje odluke koje se tiču njih, niti su oni dužni argumentirat svoje potrebe. Možemo, ali nismo dužni jer smo obitelj.

[trampolina]

Ovako sam i ja mislila dok je stvar bila na razini teorije. Onda je u praksi zaštekalo jer babe/dide nisu znali postaviti granice pa je počelo psovanje, pljuvanje, udaranje, bezobrazluk.

Nema šanse da dozvolim tako nešto, bez obzira na pravila u tuđoj kući. Ako netko psuje, ti nećeš. Ako netko vrijeđa, ti nećeš.

I ja kao Trina sam zapanjen složenošću odgoja, svako malo mi život servira neku trapulu (na koju se uglavnom uhvatim )

Svaki čovjek s djetetom gradi vlastiti odnos. Ja sam se spasila kad sam pustila da kod jedne i druge bake djeca imaju njihova pravila (dok su se pridržavali dogovora oko hrane i spavanja, ostalo me nije bilo briga - mogle su dozvoliti klincima da se penju na luster). ALI kad bi došli doma, vrijedila su naša pravila. Klinci to brzo nauče i točno znaju što mogu (ili ne mogu) dobiti od tate, što od mame itd.

Što se tiče "kratkog fitilja" - ono što je bitno je dosljednost ako smo uvjereni da imamo ispravan stav. Nije to uvijek lako, ali ide...

[Anci]

Ja nemam nista protiv autoriteta, discipline. Mislim da je djeci to i potrebno. Svatko od nas je razlicit i ima razlicito postavljene famozne granice, no bez istih je tesko i djeci i nama samima i s djecom i samim sobom

Isto kao sto nemam nista protiv medjusobnog uvazavanja i postivanja.

I povremene zdrave nedosljednosti u svemu tome

[šafran]

Ovako sam i ja mislila dok je stvar bila na razini teorije. Onda je u praksi zaštekalo jer babe/dide nisu znali postaviti granice pa je počelo psovanje, pljuvanje, udaranje, bezobrazluk.

Nema šanse da dozvolim tako nešto, bez obzira na pravila u tuđoj kući. Ako netko psuje, ti nećeš. Ako netko vrijeđa, ti nećeš.

I ja kao Trina sam zapanjen složenošću odgoja, svako malo mi život servira neku trapulu (na koju se uglavnom uhvatim )

U da s ovim se jako slažem posebno, nema toga ni doma ni bilo gdje drugdje, kakvo psovanje, udaranje, pljuvanje. Moja doduše ne ferma puno bilo koga drugoga što joj kaže, samo uvijek pogledava prvo prema mami da vidi šta će mama reći, ali to je kod nje došlo nekako spontano, ona je takvo dijete, ja sam takva mama, naša kemija štima skroz, za sada, nikad joj u životu nisam rekla slušat ćeš kako mama kaže ili moja je zadnja i nema diskusije više - makar zadržavam puno pravo da ovo povućem, još je ona mala, bit će toga, uopće ne sumnjam, s obzirom na i moj i njen temperament, sigurno
Kao i što će morati uvažavati i druge osobe u njenom životu, u školi na primjer nastavnike, prijatelje svoje itd.., makar ni sa tetama u vrtiću nema problema, samo joj teta mora sjesti, bez toga, uf još uvijek teško.

A kakav će tek mališa biti, e to ćemo tek vidjeti. On je tek još prava beba, svašta nas još čeka.
Bilo bi zgodno da postoji neki vodić za odgoj djece, ali nema toga, ni dva prsta na ruci nisu jednaka, kamo li dva djeteta ili dva roditelja.

[šafran]

I s Anci se slažem, ma u biti sa svima se ovdje slažem, svatko piše iz svoje perspektive, svojih okolnosti, svoje djece, sebe, ono što funkcionira kod jednog djeteta, ne mora i kod drugog, itd..I sigurna sam da hiljadu puta nešto što sam rekla kao ma nema toga kod nas, ili ja to uvijek tako, a ne onako, prekršim u toku sljedećih mjeseci, ako ne i ranije.

[mama courage]

Mlađa je u fazi NE i NEĆU za svaku molbu ili poziv na suradnju pa samo čitam i bilježim si temu.
Slomit će me ova mala.

onda izbjegavaj molbe i situacije gdje moze reci necu. umjesto "molim te obuci cipele" reci ces "sad cemo obuci cipele". i to i ucinis, odlucno, zapricas ju dok joj cipele oblacis i sl.