Mi smo se tjedan dana prije mog poroda uselili u svoj novi stan, u novu zgradu od 15 stanova od kojih su samo 2 bila useljena. Ostali stanovi su (bili) neuseljeni i roh bau.
Dvije godine kasnije, useljeno je još pet stanova. Dakle, CIJELO vrijeme u ove dvije godine netko je dovršavao stan i useljavao. Štemao, bušio, maljao, vikao...
Dijete mi je nespavač i budio bi je let leptira s druge strane grada, moram li reći što je ta zgrada učinila mojim živcima? Taman po peti put uspavam dijete i krene bušenje, aaaaa! Mrzila sam susjede.
Svo moguće vrijeme provodile smo vani u nosiljkama.

Svi psi u ulici, a ima ih, zavijaju na svaku zvonjavu zvonika. Mrzila sam i pse te prve i dobar dio druge godine. Baš sam bila tanka sa živcima.

I onda dođemo doma iz šetnje...a klinci iz ulice čoporativno vani ispred naše zgrade igraju razne igre, pjevaju...inače ih je milina slušati kako su pametni, razigrani i timski igrači...ali ja sam i te klince mrzila. I njihoev roditelje koji su ih od svibnja do listopada puštali da budu (i urlaju) vani do 21, 22 , a nekad i dulje.

Ono, baš sam bila ciao sa živcima jer se klinka stalno budila i meni su dani i noći prolazili u njenom (do)uspavljivanju...jer ako ne bi spavala neki minimum, tek onda nam je bio jao.

I ovo ljeto odjednom shvatim da mi klinci u ulici i njihova buka ponovo ne ide živce, da me ne stišće u želucu kad netko od njih glasno viče, da više ne čujem svako zavijanje pasa...i da ponekad bušenje u zgradi (koje se nastavlja jer treba dovršiti i useliti još SEDAM!!! roh bau stanova) nju ne probudi...

Napokon je u drugoj polovici druge godine počela spavati dublje, a moji živci su se već napola regenerirali.

Suosjećam sa svima u sličnoj situaciji.