kraj jednog psa

[amsterdam]

otvaram ovu temu jer neznam gdje bi se drugdje izjadala..nadam se, ma neznam čemu se zapravo nadam jer nemogu doći k sebi ali negdje moram ispustiti sve što se u meni skupilo...mi smo uspavali svog psa, svog potpuno zdravog, 4 godine starog ljubimca (muka mi je kad ga tako zovem jer me grižnja ubija) jer nismo više mogli sa njim....jer je bio prezahtjevan, preosjetljiv, jer je stalno bilo sa njim problema...ako je itko gledao film marley & me on je nula bodova za našeg psa...mogla bi nabrajati milijon razloga zbog kojeg je život sa njim bio nemoguć, koliko mi je stresa donio i koliko smo se toga odrekli u posljednje 4 godine za njega ali nije zaslužio ovakav kraj....kakvi smo mi to ljudi (mislim na mm-a i mene) koji smo tako sebični bili i donijeli takvu odluku zbog koje sad ne možemo živjeti....užasno se osjećamo..on plače danima da ga ne vidim, samo čujem šmrcanje iz sobe..ja razgovaram sa psom kojeg nema i njušim njegove dekice...kao da smo poludjeli. nismo ga htjeli nikome dati, mada ga nitko nije ni htio jer nije nikada htio ostati sa nikim drugim, ni sa našima u obitelji kad ga je trebalo pričuvati.,cvilio bi i lajao dok se nebi vratili, nitko ga više nije htio ni čuvati...bio je toliko vezan za mm-a da nakon što sam rodila više nije ni samnom htio ostati..smo bi cvilio..mislili smo da mu treba vremena da se prilagodi na novog člana obitelji ali prošla je godina dana a on nije prihvatio novu situaciju....došlo je do toga da mi nije htio ući u kuću ako mm.a nije bilo doma...ma sad tražimo opravdanja...to što smo učinili je grozno, ubili smo člana svoje obitelji...kakav primjer dajemo svom sinu, da kad je teško najlakše se riješiti toga? sram me, prenaglo smo donijeli tu odluku, nismo se znali nositi sa njegovim potrebama, nismo ga znali odgojiti kako treba,..mi smo zakazali a on je dao svoj život zbog toga..donijeli smo najgoru odluku u svom životu i čitav čemo se život kajati..kako živjeti sa tom grižnjom savjesti?

[Anemona]

Ne znam št pametno reči, samo šaljem zagrljaj.

[Jurana]

Eutanazija je strašna trauma. Ja sam dala uspavati svog psa jer je bio jako bolestan. Imao je 9 godina i vjerojatno neki karcinom. Nije više mogao hodati niz stube, nije jeo 5 dana, stolicu nije imao i duže. Pas koji nikad nije vonjao, počeo je smrdjeti i teško je disao od upale pluća. Nije više tražio ni naše društvo, imao je visoku temperaturu i dan provodio u najmračnijem dijelu hodnika, na pločicama. Bio je jako slab na nogama.
Budući da je kraj bio izvjestan, nismo vidjeli drugu mogućnost da mu olakšamo, nego da ga uspavamo. Usprkos toj činjenici, i dugom odgađanju odluke, nakon same eutanazije osjećala sam se grozno, svaki dan sam plakala još tjednima, a trebalo mi je otprilike pet godina da to sasvim prebolim.
Iako je bio bolestan, ipak je bio živ i u trenutku kad mu je ubrizgana ta droga, disao je i srce mu je kucalo, a onda je sve stalo. A ja sam za to platila.
Iracionalno, ja sam očekivala da će nam ta eutanazija olakšati, nekim suludim dijelom mozga, ja sam očekivala da će ga to izliječiti i onda nisam mogla shvatiti zašto mi je još teže i kako ga sad uopće više nema.
Zadnji moj kontakt s njim je bio kad sam se naslonila čelom na njega i shvatila da to više nije moj F., nego samo mrtav pas.
I danas me uznemiruje to sjećanje. Definitivno jedan od razloga zašto nisam nabavila novog psa je taj da ne želim tako nešto ponovo doživjeti.

Pišem ti sve ovo da shvatiš da je uspavljivanje uvijek teško, kakav god razlog bio. Vjerojatno više niste mogli izaći nakraj sa svim tim i mislili ste da postupate najbolje, radite u interesu obitelji.
Vrijeme će pomoći.

Dečkić je mali i psa se neće ni sjećati.

Život ide dalje, ima i gorih stvari, neka ispadne da je ovo najgore šta nosi.

[Anemona]

Ja sam morala uspavati mačka.
Pogazio ga je auto, a mačak je takav polumrtav došao nazad kod mene u stan.
I sad mi suze krenu kad se toga sjetim.
Došao je od mene tražiti pomoč koju mu nisam mogla dati.
Vet. je pokušao sve moguće, ali nije mu bilo spasa.
Uspavali smo ga, jer se nije znalo koliko bi se još mučio satima ili danima.
Užasan, užasan osjećaj.
Prošlo je od toga 16 godina, a još me boli kad se sjetim.

[cvijeta73]

mm je imao njemačkog ovčara. prekrasnog, dugodlakog. savršenog zdravlja iako je imao 13 godina. savršene kondicije. dobar, poslušan, pametan, zaigran, stalno u pokretu, imao je na raspolaganju 2000 kvadrata dvorišta.

i, onda je najednom postao agresivan.

bio je ogroman, j je bio maleni, imao je dvije i pol godine.
prvo je počeo režati na nas ukućane, kad mu nešto nije bilo pravo.
pa smo to opravdali.
pa je počeo režati na mm-a.
pa smo i to opravdali.
pa je mene ugrizao za nogu.
pa smo i to opravdali. nije vidio, ja sam mu došla odostraga, ovo-ono.

pa je krenuo na mm-a.

pa ga je mm odlučio uspavati.

strašno teško je to podnio. plakao i plakao. mjesecima.
iskreno, ja nisam. žao mi je bilo, s njim sam živjela tri godine. al zadnjih 6 mjeseci me bilo strah izaći van iz kuće i sve sam gledala jel dobre volje, ili nije, jel sam mu se javila il nisam, jel me vidi i čuje. kao da je on gazda u kući. u stvari, ne kao, nego je on i bio gazda u kući, a mi smo mu svi išli na živce. ne možeš tako živjeti. to nije normalno. ulog je bio previsok.

jel smo mogli bolje, drugačije - nemam pojma.
ali nismo.

i sad nam stiže štene.
a šta ja znam, evo i od mene veliki zagrljaj

[kavofob]

Kakvi ste vi to ljudi?

Znaš kakvi - ljudi koji su pokleknuli jer se nisu mogli/znali nositi s teškim teretom, koji su popustili pod pritiskom.

Svi mi imamo takvu slabost u sebi, znam da nije opravdanje, nije olakšanje to čuti... ali ne znam kako da ti pomognem, osim da kažem da razumijem.

Grižnju savjesti će izliječiti jedino vrijeme, ne do kraja, ali postat će lakše

[AdioMare]

za ovakav slučaj kao kod cvijete sam čula od kolege na poslu
njega i curu je u jednom trenutku pas držao posjednute na kauču satima kao taoce, pomaknuti se nisu smjeli
maknuti kosu s čela, a kamoli se okrenuti, pridići... pas se bio namjestio u prijeteći položaj i luđački režao
ono, pas koji je kao štenac došao u kuću i živjeo s gazdom nekoliko godina!
najvjerojatnije je bio ljubomoran na curu koja je došla kao nova ukućanka i nije želio dijeliti gazdinu pažnju, osjećao se potisnutim...
na kraju, nakon nekoliko sati taočevanja na kauču (radilo se o velikoj pasmini psa, ne sjećam se kojoj) dečko se odlučio ustati pa kud puklo da puklo.
pas je u hipu skočio na njega i ugrizao ga za ruku, cura je iskoristila priliku i otvorila izlazna vrata, dodala mu neki predmet s kojim ga je odvojio i zbrisao van.

isto su ga dali uspavati... mislim da drugog izbora niti nema kod takvih obiteljskih situacija sa psima, ne znam

žao mi je, amsterdam
imam doma pseću mrvu za kojom ginem i vjerujem da vam je teško.
nadam se da će vrijeme donijeti bar malo olakšanje.

[amsterdam]

hvala na postovima, na zagrljajima...a meni još gore jer si mislim kako ja tražim utjehu ovdje a za njega utjehe nema...stalno vidim njegovu blentavu facu kako me osuđuje i pita se zašto ste mi to učinili???????stalno se pokušavam prisjetiti svih ružnih stvari koje smo prošli s njim kako bi našla opravdanje..ali nemogu..kao da je bio najdivniji pas na svijetu, sve njegove idiotarije su nestale...mislim, bar se ne čine tako strašne..gledam njegove slike kojih imamo milijardu jer je svudje morao ići sa nama i svaka uspomena je povezana s njim i nemogu vjerovati da je to to..da se iz ovog sna neću probuditi, niti ima više natrag...znam da zvučim blesavo, da ima mlijin gorih stvari u životu ali ja još ovakvu bol nisam iskusila. a dijete sam samohrane majke, ove godine izgubila sam i djeda i baku, ali nisam ja bila kriva za to! a ovo sam svjesno ja odlučila!!
prošlo ljeto mi je zmija pala sa drveta na ležaljku dok sam bila u 8 mj trudnoće zato jer samo morali uvijek ići na divlja mjesta na plažu jer bi on uznemiravao sve ako bi ga ostavili u dvorištu vikendice, ja i muž 4 godine nismo skupa išli van jer je netko uvijek ostajao sa njim, plaćalai smo ogromne rate struje jer dok bi bili na poslu on bi morao biti u grijanom boksu jer bi izderao vrata od kuće ako bi ga ostavili u kući, skoro je više puta izazvao prometne nesreće bježeći iz dvorišta, ako bi otišli preko puta kuće na kavu on bi lajao i zavijao i preskočio ogradu koju smo nadograđivali milijon puta ..s sad bi sve dala za još jednu noć cviljenja, skupljala bi njegove dlake koje su neneormalno otpadale jer je imao problema sa štitnjačom zbog kojeg smo ga stalno vodali veterinaru i plaćali terapije...opet niz opravdanja, a povratka nema....

[Charlie]

Amsterdam, saljem zagrljaj.
ja kao Jurana, psa smo dali uspavati kad je imao 12 godina, bolestan, nemocan, mjesecima smo ga nosili a nije se dao, teska narav postala je jos teza, i imao je 35 kg, a onda vise nije islo...uspavali smo ga, svi smo isli s njim (tad sam jos bila s roditeljima i sestrom). To je bilo prije 9 godina i jos uvijek me boli kad se sjetim, i uznemiruje. Ni mi vise nikad nismo, niti necemo, ponovno imati psa. Ne mogu to proci jos jednom...

[amsterdam]

ni mi ne želimo razmišljati o drugom psu, bila bi to izdaja...

[sirius]

Amsterdam , zao mi je sto ste se doveli u situaciju da morate uspavati psa .
Imamo kod kuce psa , macka , imali smo pse i ranije , ali ne bih nikad dozvolila da budemo robovi razmazenog i frustriranog psa . Ne bih dozvolila da me to dovede do toga da moram donijeti tako tesku odluku i dati ga uspavati jer mi postaje veca briga od djece u kuci.

[amsterdam]

najgore mi je što je on postao razmažen i frustriran vjerovatno zbog nas, zato jer mi nismo mogli/znali sa njegovim cirkusima, nismo ga znali odgojiti kako treba. nije on izabrao nas, nego mi njega i mi smo se trebali brinuti o njemu....već sam i prije počela reagirati svim poznanicima kad su se odlučivali za uzimanje psa da dobro razmisle i prouče koje su njegove potrebe jer u suprotnom imaš kalvariju umjesto uživanja sa ljubimcem...

[Charlie]

Imati psa je velika odgovornost, i treba ga znati i htjeti odgojiti kako bi zivot u obitelji bio kako treba. Neiskusni vlasnici pasa tu cesto pogrijese (pa i mi smo, i imali smo situaciju da kad je imao kost nitko osim tate nije smio proci hodnikom...kad se samo sjetim). Ja isto prijatelje koji planiraju nabaviti psa upozoravam kakva je to odgovornost, da to nije igracka, i ne smije biti prolazni hir to zivo bice koje smo izabrali i koje o nama ovisi...

[andream]

Imali smo kokera, davno, dok sam još živjela s roditeljima.
Imao je prgavu narav, skoro pa napadao dok je jeo, režao, morali smo ga vezati kad bi nam netko dolazio jer je bio na momente agresivan, na kraju je skočio na mamu i ugrizao je za ruku, a ona je najviše brinula o njemu, vodila ga u šetnje, kupovala najfiniju hranu itd itd. mama ga je nakon toga dala nekoj poznanici, ne rekavši što je bilo. i kod nje je kasnije pokazivao znakove agresije. na kraju je skončao pod kotačima automobila, vjerojatno trčeći za nekom kujom na drugoj strani (i nama je to znao raditi u gradu).
nakon toga više nikada nismo ni pomišljali imati psa.
danas se vrlo rijetko toga sjetimo. vama je teže jer ste ga uspavali zbog svoje odluke, pa tim više osjećate krivnju. dijete od 4 godine neće biti "svjesno" razloga i posljedica. nama je nedavno uginula ptica, dva-tri puta je pitala (isto 4 god) gdje je sada, mi smo rekli nešto kao otišao je živjeti u šumu jer mu je tamo ljepše. na kraju se i nasmijala.

[andream]

aha, ispravka, sad vidim da imate puno mlađe dijete, da je toliko bio star pas.
u svakom slučaju, ne bih nikako to poistovjećivala s "budi primjer za svoje dijete". postoje kako netko reče puno gore stvari u životu.

[amsterdam]

još jednom hvala svima na podršci

[butterfly_]

razumijem te!
nije lako oprostiti se od ljubimca, pogotovo na taj način!

mi imamo jednu zločestoću doma... nekad se više nemamo snage boriti s njom! ne znamo više ni način na koji da ju spriječimo da ne radi stvari koje se ne smiju. pomišljaš na sve i svašta!
i onda u nekom trenu shvatiš da je to predivan tvrdoglav pas... zaigran, veseo, nasmijava te... i zaboraviš na vraga koji se uvukao u njega koji dan ranije!

[kavofob]

i onda u nekom trenu shvatiš da je to predivan tvrdoglav pas... zaigran, veseo, nasmijava te... i zaboraviš na vraga koji se uvukao u njega koji dan ranije!

ajaj, mislim da ovaj zadnji dio neće pomoći

amsterdam, odluka koju ste donijeli sigurno nije bila ni laka ni brzopleta. niste vidjeli izlaz. niste željeli naći rješenje tipa "brigo moja prijeđi na drugoga". da li je moglo drugačije? uvijek može i drugačije, ali šbbkbb... da li bi drugačije bilo bolje, i za koga...

sada se morate naučiti nositi s krivnjom. ja bih počela s tim da ne vizualiziram njega kako se pita zašto ste to učinili, jer je to samo u vašim glavama i ne donosi ništa osim još jačeg intenziteta krivnje.

ako treba, potražite stručnu osobu koja će vam pomoći da prebrodite patnju i grižnju savjesti.

[cvijeta73]

ajme meni, pa što je to tako komplicirano?

znate mene, da nisam baš neki biser dosljednosti, djeci nisam uspjela disciplinu ućerati, a kako ću onda psu.
a mm, je wannabe autoritet, na riječima, a još gori od mene.

[šafran]

Imati psa je velika odgovornost, i treba ga znati i htjeti odgojiti kako bi zivot u obitelji bio kako treba. Neiskusni vlasnici pasa tu cesto pogrijese (pa i mi smo, i imali smo situaciju da kad je imao kost nitko osim tate nije smio proci hodnikom...kad se samo sjetim). Ja isto prijatelje koji planiraju nabaviti psa upozoravam kakva je to odgovornost, da to nije igracka, i ne smije biti prolazni hir to zivo bice koje smo izabrali i koje o nama ovisi...

XXX ovakivih upozorenja nikad dosta.

Imali smo velikog, potencijalno opasnog i vrlo teškog psa, on je bio naša ljubav, naš život, prije nego su došla djeca. Uspavali smo ga jer je bio bolestan, karcinom, 11 godina.
Jako dobro znam i poznajem ovo što Charlie govori, psi nisu igračke, veliki, srednji, mali. Koliko god mi je stvarno već pred kraj bilo grozno teško, strašan napor kad je došla beba, jer to je psa koji je prirodno bio strašno dominantan, izlasci s njime van su bili svakodnevna noćna mora, 50 kg žive vage, a ja jedva 55, bez obzira na savršen odgoj, na poznavanje pasmine, na poziciju alfe koju sam imala ja, a ne on, susreti sa drugim psima su mogli biti krvavi, svakodnevno, da koliko toliko nije uvažvao da sam ja ta koja vodi, a ne on. Kćer je prihvatio onako, ajde ako baš moram, živio je s nama u stanu, o svakodnevnom usisavanju po 2 puta, dlaka, duga koja stalno ispada i mirisu da i ne pričam. Problemi su nastali kad je malena počela puzati, ma bilo je to sve ok, ali ipak, pozvala sam predobro, znala sam ga kako diše, svaki njegov pokret, pogled, znala sam jako dobro čitati unaprijed, znala sam kad šta slijedi. Bili su to prilično teški trenuci, bez badzora svakodnevnog, svake minute nije išlo. Vjerovala sam ja njemu, ali ipak, on je bio ipak psa, a ne čovjek i o 100% povjernja nije bilo govora, jer bio je već 9 godina kad se rodila malena, a on je navikao 9 godina biti treći u čoporu, da bude četvrti nije mu se baš sviđalo. U svakom slučaju, da je samo jednom i samo na trenutak pokazao zube na dijete, i da nisam ocijenila da mi to ipak možemo, ma koliko teško bilo, mislim da ne bi puno razmišljala oko uspavljivanja. Koliko god nam bilo tšeko, i koliko god ga voljeli, pas je pas, a dijete je ipak dijete.

Što sam s ovim htjela reći, pa i puno i ništa, u biti pomalo od svega. Ožiivio mi je ovaj topic neke moje uspomene i dvojbe. U svakom slučaju mislim da bi se puno više trebalo govoriti o tome što sve ide sa nabavkom psa u jednoj obitelji, pogotovo kada su djeca u pitanju, a posebno o tome trebali razmišljati i uzgajivači i oni koji puštaju pse da se nekontrolirano pare, pa onda samo gledaju da se riješe štenaca što prije.

[Majuška]

Kakvi ste vi to ljudi?

Znaš kakvi - ljudi koji su pokleknuli jer se nisu mogli/znali nositi s teškim teretom, koji su popustili pod pritiskom.

Svi mi imamo takvu slabost u sebi, znam da nije opravdanje, nije olakšanje to čuti... ali ne znam kako da ti pomognem, osim da kažem da razumijem.

Grižnju savjesti će izliječiti jedino vrijeme, ne do kraja, ali postat će lakše

X

Očito ste bili dovedeni do ruba i napravili ste oboje, sporazumno, nešto što je bilo najbolje za vašu obitelj.
I da nemate grižnju savijest bilo bi vam jako jako teško. i mi smo to prošli sa našom starom kujicom pa znam.

Ponekad smo dovedeni u situacije kad moramo donjeti teške odluke.
Morate sad to odtugovati.
I to je normalno.

Da sada ne tugujete.. e tek tad bi se trebala zapitati - pa kakvi smo mi to ljudi?!

[amsterdam]

XXX ovakivih upozorenja nikad dosta.

Imali smo velikog, potencijalno opasnog i vrlo teškog psa, on je bio naša ljubav, naš život, prije nego su došla djeca. Uspavali smo ga jer je bio bolestan, karcinom, 11 godina.
Jako dobro znam i poznajem ovo što Charlie govori, psi nisu igračke, veliki, srednji, mali. Koliko god mi je stvarno već pred kraj bilo grozno teško, strašan napor kad je došla beba, jer to je psa koji je prirodno bio strašno dominantan, izlasci s njime van su bili svakodnevna noćna mora, 50 kg žive vage, a ja jedva 55, bez obzira na savršen odgoj, na poznavanje pasmine, na poziciju alfe koju sam imala ja, a ne on, susreti sa drugim psima su mogli biti krvavi, svakodnevno, da koliko toliko nije uvažvao da sam ja ta koja vodi, a ne on. Kćer je prihvatio onako, ajde ako baš moram, živio je s nama u stanu, o svakodnevnom usisavanju po 2 puta, dlaka, duga koja stalno ispada i mirisu da i ne pričam. Problemi su nastali kad je malena počela puzati, ma bilo je to sve ok, ali ipak, pozvala sam predobro, znala sam ga kako diše, svaki njegov pokret, pogled, znala sam jako dobro čitati unaprijed, znala sam kad šta slijedi. Bili su to prilično teški trenuci, bez badzora svakodnevnog, svake minute nije išlo. Vjerovala sam ja njemu, ali ipak, on je bio ipak psa, a ne čovjek i o 100% povjernja nije bilo govora, jer bio je već 9 godina kad se rodila malena, a on je navikao 9 godina biti treći u čoporu, da bude četvrti nije mu se baš sviđalo. U svakom slučaju, da je samo jednom i samo na trenutak pokazao zube na dijete, i da nisam ocijenila da mi to ipak možemo, ma koliko teško bilo, mislim da ne bi puno razmišljala oko uspavljivanja. Koliko god nam bilo tšeko, i koliko god ga voljeli, pas je pas, a dijete je ipak dijete.

Što sam s ovim htjela reći, pa i puno i ništa, u biti pomalo od svega. Ožiivio mi je ovaj topic neke moje uspomene i dvojbe. U svakom slučaju mislim da bi se puno više trebalo govoriti o tome što sve ide sa nabavkom psa u jednoj obitelji, pogotovo kada su djeca u pitanju, a posebno o tome trebali razmišljati i uzgajivači i oni koji puštaju pse da se nekontrolirano pare, pa onda samo gledaju da se riješe štenaca što prije.

takav je bio i naš pas, velika pasmina na zlu glasu, vrlo pametan ali i vrlo zahtjevan. a ja mu se nikad nisam uspjela nametnuti kao alfa, zato me nikad nije ni šljivio previše..ali ipak sam ga voljela. uzeli smo ga čim smo se oženili i nikad nismo živjeli u ovoj kući bez njega, sad je sve tako pusto..

[sirius]

ajme meni, pa što je to tako komplicirano?

znate mene, da nisam baš neki biser dosljednosti, djeci nisam uspjela disciplinu ućerati, a kako ću onda psu.
a mm, je wannabe autoritet, na riječima, a još gori od mene.

Nije to nista komplicirano. Ali ljubav nije dovoljna , treba i puno discipline. Meni ne dolazi u obzir sa mi kucni ljubimac odreduje pravila i skace po glavi .
Evo , mi smo upravo pekli i jeli rostilj u dvoristu , nasa kuja je mirna i tiha bila u svojoj kucici dva metra dalje ( ne na lancu) . Cekala je zavrsimo sa jelom , da ju pozovemo nakon toga i da dobije kost ako smo joj namjenili.
Nema cviljenja , lajanja , zicanja. Treba odrediti pravila i toga se drzati.

[sirius]

takav je bio i naš pas, velika pasmina na zlu glasu, vrlo pametan ali i vrlo zahtjevan. a ja mu se nikad nisam uspjela nametnuti kao alfa, zato me nikad nije ni šljivio previše..ali ipak sam ga voljela. uzeli smo ga čim smo se oženili i nikad nismo živjeli u ovoj kući bez njega, sad je sve tako pusto..

Nisu velike pasmine na zlu glasu za svakoga. Stvarno. Imaju oni nesto u genima i tu nema pomoci. Treba i ljubimca mudro birati , ako se vec bira.

[djuma]

cuvamo dobermane, jos od mojih devojackih dana.
rasni psi, pareni u daljem srodstvu, imaju puno naslednih i genetskih bolesti
i zivotni vek im je jako kratak.
prvo mi je uginula kuja dok je bila trudna
nesto joj se desilo sa srcem, popodne sam primetila da tesko dise i dahce,
vet, lekovi, sve uzalud, ujutru je bila mrtva.
onda dva muzjaka, jedan oslepeo u 4 god, uspavali ga,
drugi, otazali mu bubrezi, 6 god, uginuo za nekoliko dana.
onda brao zenkica, umiljata, predivna.
uopste nije bila agresivna, sa klempavim usima niko nije prepoznavao dobermana u noj.
ostenila 9 stenadi, ja je hranila pojacano,
dobila mastitis, i svo do jednog psica ujedala i povredila.
uginjavali jedno po jedno od povreda.
ja nisam na vreme skuzila upalu, ona je bila u bolovima
i dok su sisali, ona ih grizla.
dovoljno je bilo jedno popodne i noc.
dobila je i upalu materice, upeli smo da je izlecimo,
ali je leglo bilo izgubljeno.
vise okota nije imala, i pored vise parenja.
onda je sa 9 godina dobila nekakve rane po sisama
bio je to tumor.
bila je ona vesela, jela, pila, ali rane su se sve vise sirile.
zbog starosti operacija je bila nemoguca.
ond aje prestala da jede, pila ogromne kolicine vode
i zavlacila se po dvoristu, a iz rana se cedila providna tecnost.
odveli smo je na uspavljivanje, dva dana pre mog rodjendana.
osecala sam se uzasno i krivila sebe
prvenstveno za njenu bolest, jer sam je ja izazvala neznanjem.
sada gledano vise godina unazad,
bog odluci kad ce nekoga odvesti, razlikuju se nacini.
sada verujem da je sve bas tako trebalo biti, tako i nikako drugacije.
odlucio je ukljuciti nas u njen zivot, pa tako i u njen put na psece nebo.
imamo ponovo zenku, i od nedavno i 6 malenih.

[butterfly_]

ajaj, mislim da ovaj zadnji dio neće pomoći

amsterdam, odluka koju ste donijeli sigurno nije bila ni laka ni brzopleta. niste vidjeli izlaz. niste željeli naći rješenje tipa "brigo moja prijeđi na drugoga". da li je moglo drugačije? uvijek može i drugačije, ali šbbkbb... da li bi drugačije bilo bolje, i za koga...

sada se morate naučiti nositi s krivnjom. ja bih počela s tim da ne vizualiziram njega kako se pita zašto ste to učinili, jer je to samo u vašim glavama i ne donosi ništa osim još jačeg intenziteta krivnje.

ako treba, potražite stručnu osobu koja će vam pomoći da prebrodite patnju i grižnju savjesti.

ma zapravo sam htjela reči da se mi još uvijek nekako borimo sa zločestim psom! ali ne znam koliko dugo ćemo još moći izdržati!
nisam mislila otežati!
razumijem amsterdam u potpunosti - teška je odluka i teško se nositi s time!

[Mima]

Pa potražite stručnu pomoć.

[Mojca]

Amsterdam, dajte si vremena...
Meni je dugo trebalo da preživim činjenicu da smo eutanazirali kujicu koji je bila jako bolesna, koji nije mogla disati u ni jednom položaju osim stojećem... koja se od umora rušila i opet dizala i opet rušila...
Meni je i danas, 11 godina nakon toga teško što sam donijela tu odluku... dugo sam se pitala da li sam napravila sve, da li je mogla na još jednu operaciju... a prijatelj mi je veterinar rekao da nema pomoći, tumorski izljev je bio u cijeloj trbušnoj šupljini.

[ljube]

najgore mi je što je on postao razmažen i frustriran vjerovatno zbog nas, zato jer mi nismo mogli/znali sa njegovim cirkusima, nismo ga znali odgojiti kako treba. nije on izabrao nas, nego mi njega i mi smo se trebali brinuti o njemu....već sam i prije počela reagirati svim poznanicima kad su se odlučivali za uzimanje psa da dobro razmisle i prouče koje su njegove potrebe jer u suprotnom imaš kalvariju umjesto uživanja sa ljubimcem...

Amsterdam, ovime si sve rekla i žao mi je što je tako završilo, vjerujem da vam nije nimalo lako nositi se s time.

To je baš mučna tema, posebno danas na Svjetski dan zaštite životinja.
Inače u RH Zakonom o zaštiti životinja nije dozvoljeno ubijanje ili eutanazija zdravih životinja, primjerice pasa ili mačaka iz razloga što su dosadili vlasnicima ili ih više jednostavno ne žele, prema Članku 9. iz stavka 3. proizlazi kada se životinje mogu usmrtiti: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/128788.html.

[sven&iva]

Nazalost,ja ti nebi dala podrsku jer si uspavala mladog i zdravog psa!
Ja sam udomila psa iz azila koji je jako plasljiv i nitko mu nemoze prici da se on ne trese ili skriva u kutu sobe.Imao je 5mj kad je dosao kod nas,umirao je od straha-piskio i kakio po stanu. Trebalo je puno radit s njim i dan danas se boji ljudi,propuha,bicikla,auta i djece ali ga nikad nebi dala uspavati jer se nemogu nositi s njim!
Pas dode kao clan obitelji,samo sto s njim ne mozes pricati. Mogli ste ga poslati na dresuru i pokusat da mu nebudete robovi. Sory ali ovo je moje misljenje i nebi htjela da se ljutis na mene zbog toga!

[Majuška]

sve je to tako teško...

netko bi i uzeo na preodgajanje iz azila nekog mješanca ili pinča ali veću, opasniju pasminu? teško. neprilagođen i nestabilan staford, karikiram, je pas koji nema skoro nikakve šanse za to da ga neka druga obitelj preuzme.

Zato i ne volim nekontroliranu rasplodnju i prodaju/kupnju pasa onak nekak općenito..Da razjasnim, to je samo moj subjektivan osjećaj i ne osuđujem one koji to rade.
Pogotovo imaš taj osjećaj nakon što odeš u azil i vidiš po tim kavezima sve te razne jadne njuškice koje čekaju (neki i cijeli život) da ih se udomi.

[amsterdam]

sven&iva nimalo se ne ljutim jer sam i sama tako mislila..ni sad ne želim opravdati ovo što smo učinili ili nedaj bože dati kome ideju da je to način kako se nositi sa teškim ljubimcima...nama je on takav kakav je bio centar svijeta dok nismo dobili dijete...i onda su nas svi upozoravali kako ćemo a mene su svi živcirali jer sam mislila da ćemo nekako ipak izgurati...mi živimo u dosta malom prostoru ali imamo veliko dvorište..on je bio pas koji ne podnosi hladnoću i od početka je sa nama bio u kući..čim bi uspavala malog trčala bi van s njim na dvorište da se istrči,...pa mi pobjegne iz dvorišta a ja sama, nemogu za njim jer beba spava u kući,.. njegovo lajanje me ubijalo jer je milijun puta probudio malog...mm radi u tri smjene i kad bi bio u noćnoj ovaj bi cijele noći cvilio, grebao po vratima, a ja pokušavam zaspati sa djetetom koje do sada još nije prespavalo noć, ma ni pola noći...umorua i iscrpljenu dovodio me do ludila..ma neću više ružno o njemu, dobio je preveliku kaznu..kakav god bio nije zaslužio što je dobio i kajat će su zauvijek

[tina55]

ni ja nažalost ne mogu podržat eutanaziju zdravog psa

[tina55]

ja sam udomila i psa i mačku koje su ljudi jednostavno šutnuli kad su dobili bebu, pas je mrzio djecu jer je očito imao traume, a maca je šutnuta jer kao mrzi djecu i terorizira cijelu obitelj, a sad si je super frendica s mojom kćeri od 4 godine i najbolja je maca na svijetu

[mujica]

amsterdam, ako smijem, savjetovao bih da se držite odluke da ne nabavljate novog psa.

[mamitzi]

žao mi je što je tako završilo. ja sam uspavala psa koji je bio star, imao je karcinom, nije mogao više ustati i opet to ne mogu zaboraviti (ovih dana je 6 godina od njegove smrti).
trenutno imamo mačka kojeg smo liječili puno puta jer je pravi jeremija, imali smo buhe u kući i zvali dezinsekciju,bio je u mačijoj bolnici, krv mu je špricala iz uha po namještaju, hranili smo ga na špricu nakon što ga je auto udario, davali tablete, nosili veterinaru (skoro sam elu rodila kod veterinara jer je muco išao na previjanje)
ipak sam svjesna da ako prosječan par dobije dijete ili djecu, puno je teže kvalitetno se posvetiti ljubimcu, ponekad jednostavno ne uspije. posebno je teško kad postoji strah od agresivne životinje jer je skoro nemoguće u svakom trenutku biti između djeteta i ljubimca.

[Adrijana]

ni ja nažalost ne mogu podržat eutanaziju zdravog psa

x



i toplo se nadam da nitko od veterinara ne bi pristao na to (mada u tvojem slučaju ipak netko je....)

[AdioMare]

nitko ovdje ne podržava eutanaziju zdravog psa, dajte nemojte brijati.

[amsterdam]

nitko ovdje ne podržava eutanaziju zdravog psa, dajte nemojte brijati.

hvala
ali očekivala sam i više ovakvih reakcija, nije ništa čudno ni neobično...razumijem u potpunosti..
ja čitav život imam pse, ovo je prvi puta da se ovako nešto dogodilo..i nismo ga šutnuli jer smo dobili dijete, moj sin ima već godinu dana..nismo probali dan, dva jel ide, trudili smo se onako kako smo znali godinu dana..a i nije to samo zbog sina, ..njemu su prve rječi bile va-va, i sad ga traži stalno kad gleda kroz prozor...još mi je teže zbog toga..ali nemogu ja u par postova opisati kakv je on pas bio i zašto je došlo do toga, a vjerovatno nije svakome teško ono što je meni bilo..

[palčica]

amsterdam, žao mi je.

Prije godinu dana uspavala sam 14 godina staru prekrasnu, pametnu, odgojenu kujicu, jako bolesnu, predanu i izmorenu. Najgori dan u životu naše obitelji. Ja sam je odvela i teško je živjeti s tim. Patila je, no svejedno, voljela bih da je umrla bez moje i veterinarove intervencije.
Malo prije smo udomili štene, naizgled ljupko, predivno, a mi sa iskustvom i znanjem kako dobro odgojiti psa. A dobili smo vraga u jednoj kili. Psa iz horor filmova, ne lažem. Grizla me za lice do rana, neću ni pisati što je radila. Dvije godine svo svoje slobodno vrijeme ulagali smo u nju, kontaktirali dresere, terapeute za pse i tražili savjete. Takav pas. Znam otprilike što pišeš. Mnogi prijatelji su nam prestali dolaziti doma, neki su nas osuđivali što je se ne rješimo. Nisam s posla dolazila doma jer se nisam mogla nositi s tim psom. Plakala sam gotovo svaki dan od muke. Sad je normalna, gotovo normalna kujica za život u obitelji. I stalno traži rad, rad, stegu i ponavljanje. Popije energije i pored zahtjevnog djeteta nekad mislim da nas svemir iskušava. Također nisam za eutanaziju zdrave životinje. Želim vjerovati da bi ga netko možda i doveo koliko toliko u red. No lako je svima nama pametovati a nismo bili u vašoj koži.

Sada vam želim brz oporavak i da si oprostite!

[suncokret]

a mislite da su šnicle u mesnici od eutaniziranih bolesnih životinja, ili ste vegetarijanci?

[palčica]

Nisam u životu ušla u mesnicu.

[pulinka]

Napisaću jedini pozitivni aspekt koji vidim u vašem postupku: Bar niste pustili vašeg ogromnog dominantnog psa da lunja po ulici i potencijalno napadne nekog nedužnog prolaznika.

Kamo sreće da su to uradili i stanovnici mog sela, kad već nisu odveli pse u azil.
Ovako svake jeseni imam ulice pune lutalica svih rasa i veličina poluludih od gladi, već dva puta sam izbegla da izujedaju i mene i decu u šetnji samo zahvaljujući tome što umem da prekinem napad psa namećući se protivnapadom i dominantnom reakcijom. Ali ja sam isto niska sa oko 55kg i dvoje male dece, i jeza me prođe kad pomislim da bi jednom mogla naleteti na psa spremnog na sve-realne šanse sa takvim su mi ravne nuli .
A ja pse volim i imam, da ne bude zabune.

[ljube]

a mislite da su šnicle u mesnici od eutaniziranih bolesnih životinja, ili ste vegetarijanci?

Ovdje se ne govori o životinji koja se drži u svrhu proizvodnje (koliko god to "u svrhu proizvodnje" okrutno zvučalo), zakonom je u RH jasno određeno postupanje, za svako napuštanje, zlostavljanje ili ubijanje zdravog psa ili mačke ili nekog drugog kućnog ljubimca, a od identificiranog vlasnika, podnosi se prijava nadležnom veterinarskom inspektoru, radi poduzimanja mjera sukladno zakonu.

[suncokret]

Ovdje se ne govori o životinji koja se drži u svrhu proizvodnje (koliko god to "u svrhu proizvodnje" okrutno zvučalo), zakonom je u RH jasno određeno postupanje, za svako napuštanje, zlostavljanje ili ubijanje zdravog psa ili mačke ili nekog drugog kućnog ljubimca, a od identificiranog vlasnika, podnosi se prijava nadležnom veterinarskom inspektoru, radi poduzimanja mjera sukladno zakonu.

meni je to licemjerno.
ne vidim razloga zašto bi mačka bila važnija od teleta, konja...
pa se s jedne strane jako brinemo o psima, a s druge uživamo u janjetini?

[AdioMare]

pa ok, licemjerno ili ne tako je: janje i tele ću pojesti, a psa i mačku neću. eto, baš sam grozna!
ne znam kako vi, ali uvijek ostanem zadivljena što svaku temu uspijemo skrenuti u neke desete vode
ovoga puta je možda i bolje tako.

[ljube]

meni je to licemjerno

I meni, ali sad ulazimo u domenu osobnog stava, no zakonom je to riješeno na ovaj način.

[tina55]

pa čak je i zakon jasan po tom pitanju

[sirius]

u sinteraju i zdrave bez vlasnika smiju eutanazirati , zar ne ?

[Mojca]

Ajme kud ode tema.

Pogriješili su, priznaju to, grizu se zbog toga... a neki im tu baš trljaju sol na ranu.