otvaram ovu temu jer neznam gdje bi se drugdje izjadala..nadam se, ma neznam čemu se zapravo nadam jer nemogu doći k sebi ali negdje moram ispustiti sve što se u meni skupilo...mi smo uspavali svog psa, svog potpuno zdravog, 4 godine starog ljubimca (muka mi je kad ga tako zovem jer me grižnja ubija) jer nismo više mogli sa njim....jer je bio prezahtjevan, preosjetljiv, jer je stalno bilo sa njim problema...ako je itko gledao film marley & me on je nula bodova za našeg psa...mogla bi nabrajati milijon razloga zbog kojeg je život sa njim bio nemoguć, koliko mi je stresa donio i koliko smo se toga odrekli u posljednje 4 godine za njega ali nije zaslužio ovakav kraj....kakvi smo mi to ljudi (mislim na mm-a i mene) koji smo tako sebični bili i donijeli takvu odluku zbog koje sad ne možemo živjeti....užasno se osjećamo..on plače danima da ga ne vidim, samo čujem šmrcanje iz sobe..ja razgovaram sa psom kojeg nema i njušim njegove dekice...kao da smo poludjeli. nismo ga htjeli nikome dati, mada ga nitko nije ni htio jer nije nikada htio ostati sa nikim drugim, ni sa našima u obitelji kad ga je trebalo pričuvati.,cvilio bi i lajao dok se nebi vratili, nitko ga više nije htio ni čuvati...bio je toliko vezan za mm-a da nakon što sam rodila više nije ni samnom htio ostati..smo bi cvilio..mislili smo da mu treba vremena da se prilagodi na novog člana obitelji ali prošla je godina dana a on nije prihvatio novu situaciju....došlo je do toga da mi nije htio ući u kuću ako mm.a nije bilo doma...ma sad tražimo opravdanja...to što smo učinili je grozno, ubili smo člana svoje obitelji...kakav primjer dajemo svom sinu, da kad je teško najlakše se riješiti toga? sram me, prenaglo smo donijeli tu odluku, nismo se znali nositi sa njegovim potrebama, nismo ga znali odgojiti kako treba,..mi smo zakazali a on je dao svoj život zbog toga..donijeli smo najgoru odluku u svom životu i čitav čemo se život kajati..kako živjeti sa tom grižnjom savjesti?