 |
|||
Da, životinja iz skloništa koja se ne vrati vlasniku, a koju nije moguće dalje držati ili udomiti, može se nakon 60 dana usmrtiti. Humanih skloništa za napuštene životinje, dakle onih s politikom neubijanja, je samo šest od 24 registrirana.sirius prvotno napisa
Onda je tebi i meni jasno da je zakon pomalo licemjeran , zar ne ? ( cak i ako potpuno zanemarimo druge vrste zivotinja koje nisu ljubimci)
Licemjeran je svakako, na to udruge za zaštitu životinja stalno ukazuju, sjetimo se samo 15.000 ljudi u grupi koja se borila protiv eutanazije pasa u Dubrovniku i postignuto to da se odustalo od eutanazije. Ali sada smo off teme o kraju jednog psa koji je završio tako kako je završio, nažalost tužno, ali možda i kao pouka da se dobro promisli prije nabavke bilo koje životinje, a posebno psa jer on je naš pratitelj i prijatelj jedan dobar dio ljudskog života.
definitivno kao pouka!
Ajme kud ode tema.
Pogriješili su, priznaju to, grizu se zbog toga... a neki im tu baš trljaju sol na ranu.
A sad jdeno (nadam se) konstruktivno pitanje - sto vlasnik takvog psa koji vise ne moze izaci s njim na kraj moze uciniti? (Nije to po meni sramota, svi se mi nadjemo u situacijama kad vise ne mozemo izdrzati niti naci rjesenje koje je za sve zadovoljavajuce)
- Pokloniti/udomiti? Nitko mislim ne zeli takvog psa, a ako se netko takav i nadje sumnjam da moze primiti sve takve slucajeve (kojih sigurno ima puno vise nego se prica)
- Odvesti u azil? Koliko shvacam i tamo na kraju ti koji se ne mogu udomiti zavrse na uspavljivanju?
- Pustiti na "slobodu" da terorizira ostale dok opet ne zavrsi u azilu?
- Odustati jos x godina od normalnog zivota i svaki dan strepiti za zivot i zdravlje svog djeteta?
Ja se slazem da je odluka koju su donijeli teska, ruzna i da opterecuje savjest, ali zanima me koja je to alternativa kojoj bi netko u slicnoj situaciji trebao pribjeci? Mene grize savjest svaki put kad ubijem nekog pauka u kuci (jer ih se gadim) i znam da to nije bilo nuzno, no opet, ideja da zivim u stanu punom debelih crnih paukova koji mi hodaju po zidovima i iznad glave... Brrrr, ne hvala, pa ih ipak ubijem kolikogod mi bilo zao zbog toga
Ja bih se složila s ovim... Taj pas je bio daleko od normalnog zdravog psa, kako je netko rekao - držao je obitelj kao taoce. To je psihički bolestan pas. Btw. kad daš takvog cucka u azil, to je samo odgoda neizbježnog jer nitko ga neće. Ne znam kako bih odlučila da sam se našla u tim cipelama, vjerojatno bih ga pokušala udomiti, ali to je jedan od razloga zašto nemamo nikakvu životinju i ne mislimo je imati, unatoč dječjem navaljivanju.A sad jdeno (nadam se) konstruktivno pitanje - sto vlasnik takvog psa koji vise ne moze izaci s njim na kraj moze uciniti? (Nije to po meni sramota, svi se mi nadjemo u situacijama kad vise ne mozemo izdrzati niti naci rjesenje koje je za sve zadovoljavajuce)
- Pokloniti/udomiti? Nitko mislim ne zeli takvog psa, a ako se netko takav i nadje sumnjam da moze primiti sve takve slucajeve (kojih sigurno ima puno vise nego se prica)
- Odvesti u azil? Koliko shvacam i tamo na kraju ti koji se ne mogu udomiti zavrse na uspavljivanju?
- Pustiti na "slobodu" da terorizira ostale dok opet ne zavrsi u azilu?
- Odustati jos x godina od normalnog zivota i svaki dan strepiti za zivot i zdravlje svog djeteta?
Ja se slazem da je odluka koju su donijeli teska, ruzna i da opterecuje savjest, ali zanima me koja je to alternativa kojoj bi netko u slicnoj situaciji trebao pribjeci? Mene grize savjest svaki put kad ubijem nekog pauka u kuci (jer ih se gadim) i znam da to nije bilo nuzno, no opet, ideja da zivim u stanu punom debelih crnih paukova koji mi hodaju po zidovima i iznad glave... Brrrr, ne hvala, pa ih ipak ubijem kolikogod mi bilo zao zbog toga
veliki X.A sad jdeno (nadam se) konstruktivno pitanje - sto vlasnik takvog psa koji vise ne moze izaci s njim na kraj moze uciniti? (Nije to po meni sramota, svi se mi nadjemo u situacijama kad vise ne mozemo izdrzati niti naci rjesenje koje je za sve zadovoljavajuce)
- Pokloniti/udomiti? Nitko mislim ne zeli takvog psa, a ako se netko takav i nadje sumnjam da moze primiti sve takve slucajeve (kojih sigurno ima puno vise nego se prica)
- Odvesti u azil? Koliko shvacam i tamo na kraju ti koji se ne mogu udomiti zavrse na uspavljivanju?
- Pustiti na "slobodu" da terorizira ostale dok opet ne zavrsi u azilu?
- Odustati jos x godina od normalnog zivota i svaki dan strepiti za zivot i zdravlje svog djeteta?
Ja se slazem da je odluka koju su donijeli teska, ruzna i da opterecuje savjest, ali zanima me koja je to alternativa kojoj bi netko u slicnoj situaciji trebao pribjeci? Mene grize savjest svaki put kad ubijem nekog pauka u kuci (jer ih se gadim) i znam da to nije bilo nuzno, no opet, ideja da zivim u stanu punom debelih crnih paukova koji mi hodaju po zidovima i iznad glave... Brrrr, ne hvala, pa ih ipak ubijem kolikogod mi bilo zao zbog toga
Može potražiti profesionalnu pomoć ljudi koji se bave ponašanjem pasa.
Možda može pokušati i udomiti, ako se radi o rasnom psu to i nije nemoguća misija.
X
Zanima me samo koji je to veterinar i za koje novce htio uspavati zdravog, mladog psa. Naš veterinar nije htio uspavati ni zamorca nego je završio kod njega na udomljavanju u kući. Meni je to sramotan potez za veterinarsku struku, ne mogu pružiti podršku, ne mogu reći ništa osim da mi je to strahotan potez. Eto, pa me razapnite.
Prijatelj koji se ne bavi psima, ali ima ih cijeli život udomio je nesocijaliziranog dobermana od godine i pol starosti. Probao je sve s njim i na kraju ga je doslovno "pokorio" tako da je zauzeo pseći stav i dobija ugrizao za vrat. Jako. Od tada mu ovaj gleda sa strahopoštovanjem u oči, prošao je dresuru i sad je to Gospodin pas koji mi je barem jednom mjesečno u kući uz puštene zamorce i ne pada mu na pamet da makne od gazde. Hoću reći-može se, ali zahtjeva trud. Sumnjam da će vas ikada proći grižnja savjesti. Mene nije prošla ni nakon uspavljivanja ovčarice stare 14 godina s neoperabilnim recidivom tumora jer se i dan-danas pitam jesam li dobro postupila.
đizs. ovo treba ići s upozorenjem - ne pokušavajte doma učiniti isto.
Meni je ovo strašno i više mi ima veze s ludošću nego trudom.
Jaki ugrizi za vrat!? Pretpostavljam da su bili s leđne strane vrata, ali svejedno
Upravo tako. Usput ga je i srušio i od tada je dobi kao retriver: mio i poslušan jer se gazda nametnuo kao vođa čopora. Naravno da je prije tog suludog čina ispucao sve već poznate metode. I nakon što ga je pokorio pas je prošao dresuru jer prije toga se s njim uopće nije dalo raditi: traumatiziran i nesocijaliziran, zatvoren u boxu, gotovo bez prisustva ljudi ("namjena" mu je bila da straši eventualne provalnike u polunapuštenom prostoru). Probaj zamisliti psihološki profil takvog psa.Meni je ovo strašno i više mi ima veze s ludošću nego trudom.
Jaki ugrizi za vrat!? Pretpostavljam da su bili s leđne strane vrata, ali svejedno
A kad netko kaže da je nabavio štene i kako je nakon nekoliko godina od njega postao ludi pas rado bih mu rekla da nije postao nego su ga takvim napravili vlasnici. Uostalom, i svaka beba se rodi zdrava: od neke postane pjesnik, od druge ubojica. Ne možemo baš za sve kriviti genetiku.
I dalje bih voljela znati ime veterinara koji je to napravio da mi se slučajno ne dogodi da nogom kročim u njegovu ordinaciju sa svojim ljubimcima.
Ja sam sigurna da veterinar nije postupio neodgovorno, nego je pas bio do te mjere problematičan da je veterinar odgovorno donio odluku u dogovoru s vlasnicima. Nije to bila odluka preko koljena. SIgurno ne znamo cijelu priču (amsterdam je napisala da toga ima više) i iskreno sumnjam da bi veterinar samo tako donio tu odluku bez ponude alternativnih rješenja da za nju nije bilo razloga i potrebe. Pa ne bi čovjek sebe i svoju struku izvrgnuo zakonskim kaznama iz hira... nemojte se igrati škole.
Ma napravili ste sto ste morali, tesko vam je, jer ste dobri ljudi i odabrali ste jedino moguce. Ne obaziri se na moraliste i one koji pametuju, dovoljno ti je tesko i bez toga.
Da ne pišem varijacije na temu, potpisujem sillyme i Deaedi.
sillyme, navodno škola za psa (i vlasnika) pomaže. Nemam osobno iskustvo, ali imam prijatelje koji su išli s psom i stvarno je pomoglo.
Sve stoji, ali ajmo uzeti u obzir da si ne vlasnici ne mogu u datom trenutku priuštiti preodgajanje psa niti financijski niti uz malu bebu...
Jest da je eutanazija ajmo reći "linija manjeg otpora" ali nekako sam sigurna da su amsterdam i NJM učinili sve što su mogli i znali kako ne bi morali učiniti to što ipak jesu.
ah, nemože mi nitko više utrljati soli na ranu nego ja sama...tome što se dogodilo niko se nemože više načuditi nego ja sama, jer je suprotno od svega što sam čitav život vjerovala...zato me još više i boli...ali valjda život čini svoje, razne okolnosti te natjeraju da slabosti preuzmu kontrolu...što je najbolnije od svega ja sam prijavljivala zlostavljanje životinja kad sam ga primjetila u susjedstvu..čak sam i doživljavala svakojake osude zbog toga..a sad bi mene trebalo prijaviti, znam,.. poznat mi je zakon dobro, bez brige....
I inače, ovakve stvari nitko ne može razumjeti tko nije prošao mega iscrpljenost po rođenju male bebe, i kada nema pomoći sa strane, a imaš zahtjevnog psa, rušiš se od umora, a ti sam ili sama, svaki dan i noć iznova i iznova. Problem je što nitko od nas ne zna zapravo što nas čeka kada dođe mala beba. Znam po sebi. Jedno su priče, i tuđa iskustva, a sasvim drugo tvoje vlastito. Sjećam se prve šetnje, ja jedva hodam od rana, krvarim u potocima, on, ja i mala bebe u kolicima, snijeg do koljena. Tako da, nemojte osuđivati, molim vas.
Veliki potpis na šafran.
Amsterdam,iako ono što je učinjeno mene smeta, nismo bili u toj situaciji i ne možemo znati pa ni osuđivati, a vidim da ti je grižnja savjesti i prevelika kad si odlučila javno podijeliti svoje osjećaje znajući šta sve može biti napisano.
Sretno dalje!
žao mi je, amsterdam.
ali psa.
ovo je forum, što znači mjesto gdje se razmjenjuju mišljenja.
i moje je da je licemjerno reći "uspavali smo člana obitelji". jer da vam je to bio, ne biste to učinili.možda zato jer vam to zakon priječi (ljude je još uvijek zabranjeno ubiti protiv njihove volje samo zato što većina nas teško izlazi s njima).
no vjerujem da bi s mužem pokušala savjetovalište ili neki drugi oblik (samo)pomoći ukoliko biste imali problema.
s djetetom bi vjerovatno išla na vježbice, psihologu, puno toga što god bi ti se ponudilo kao mogućnost izbora.
vi onu prvu preporučenu opciju niste probali - niste pokušali otići s psom na dresuru i potražiti profesionalnu pomoć za sebe i svog "člana obitelji".
znam što govorim. imam psa. i uložila sam u dva stupnja dresure s njim. svoj novac i vrijeme.
jer dijelimo život i životni prostor, a za to uvijek treba truda. i ljubavi.
oprosti ako to nisi željela čuti, ali sama si postavila temu pa si, kao što si i sama napisala, vjerovatno očekivala i ovakve komentare/mišljenja.
a za sve one koji kažu da ponekad moramo u životu donijeti i teške odluke... meni se ova čini kao odluka linije manjeg otpora, kao lakša.
uvijek se teže boriti, truditi nego dići ruke.
a ovo dizanje ruke je koštalo živo, pametno, zdravo, toplo biće života. kojemu je grozan grijeh bio jer je volio i bio vezan uz tm, a nije bio naučen kako to "socijalno prihvatljivo" iskazati.
Neli, razumijem te što govoriš, ali vjeruj mi nije to baš tako. Pitanje je kada otići, a imaš malu bebu, malo dijete, ti sva istramutizirana od poroda. Moja sreća je bila da je moja kćer bila pričino nezahtjevna beba, sa sinom mojim, vjeruj mi ne bi bilo moguće, ni u kojoj kombinaciji ovo što sam prošla sa njom, dok nam je pas još bio živ. I ovako sam se dovela do granice izdržljivosti, bilo je trenutaka kada sam mislila da ću pasti u nesvjest, zvala muža na posao, dođi molim te, izvedi ga van, ali ni on nije mogao svaki dan izlaziti sa posla.
Gdje i kada u školicu, sa psima se radi vani, ciča zima, a ti imaš malu tek rođenu bebicu. Pomoći od nikuda, čak ni susjeda jer njega nitko nije mogao voditi u šenju osim nas. Tako da, možda ga nisu trebali uspavati, možda su ga trebali ipak udomiti, barem pokušati. Ne znam, ali znam da je ja mogu jako dobro razumjeti, jer žrtva koju sam ja podnijela zbog psa, je mene koštala skoro zdravlja, a da ne govorim da je tu bila mala beba, koja po svim zakonima pirirode ipak ima prioritet pred bilo kojom životinjom, pa da volimo tu životinju ne znam koliko. Osim toga, on je bio jedan od razloga zbog kojeg smo tako kasno dobili djecu. Bila sam svjesna da to neće ići tako lako, pa smo odugovlačili i odugovlačili, dok am nije počeo otkucavati posljednji biloški sat. Zato i kažem, ponovno, premalo se govori o tome što znači dolazak psa u obitelj koja ima djecu ili koja tek planira djecu, premalo se govori o tome da je prosjećni životni vijek jednog psa danas 10 + godina jer i psi danas dulje žive, uglavnom više nisu radni psi, bolja hana, bolja veterinarska skrb, kada smo nabavili psa meni je bilo jedva 26 godina, danas sam skoro 40. Što sam ja znala o životu tada, o tome što život može donijeti, o djeci još tada nismo ni razmišljali, tako da, nije to lako.
Nisam kompetentna za davati savjete jer nemam psa, iako volim pse, ali ne do te mjere da bi ga smatrala članom obitelji. Meni pas nikad ne bi mogao biti član obitelji, samo kućni ljubimac.
Čitala sam negdje da se povećava broj pasa u azilima prije sezone godišnjih odmora i cijepljenja i to u jako velikom broju. Meni se eutanazija čini kao humanije rješenje nego pustiti psa da gladan luta ulicama dok ga ne pogazi auto ili dok lud od gladi ne napadne nekog. Nama je prije 15-ak godina dolutala mlada kuja, mršava i preplašena, čistokrvna dalmatinerka. Netko ju je bacio u selu iz auta, po hladnoći i velikom snijegu, jer ju više nije htio.
Netko je već gore napisao da i u azilima eutanaziraju pse nakon 60 dana. Znam da u Varaždinu i Čakovcu to ne rade, ali mi je bezveze koliko hvale te pse koji su za udomljavanje samo da ih netko uzme. Mogu misliti kako je njemački ovčar s ranom na vratu od lanca divan i pitom.
Amsterdam, niste psa zatukli letvom, niste ga držali na kratkom lancu privezanog cijeli život za kuružnjak (realno jako veliki broj pasa u Hrvatskoj tak živi), niste odbacili da luta gladan i polako krepava. Učinili ste što ste mogli i znali, i jbg, sad je gotovo.
Inače na facebooku ima grupa Udomljavanje čistokrvnih pasa, pa ako netko ima sličnih problema možda uspije naći nekog tko se razumije u odgoj pasa i spreman je da udomi i problematičnog psa.
rado bih da mi netko objasni ovu razliku.
što je kućni ljubimac, kako se prema njemu odnosimo, a što je član obitelji i kako se prema njemu odnosimo.
mislim da ovako nešto i može izjaviti netko tko nikada nije imao psa, ili netko tko ga je nabavio za vrtnog patuljka i još smjestio na lanac.
pas treba ljubav, njegu, brigu, skrb, smještaj, toplinu, hranu, novac, šetnju, igru... ne da mi se više nabrajati, tko ima psa zna što pas treba.
a tko nije osvijestio do kraja što pas treba, njega pas i snađe.
Pas treba skrb, i ljubav i hranu, i brigu i zaštitu i sve ostalo u kompletu. Isto kao i mačka, kunić i ostali kućni ljubimci. Ali član obitelji mi može biti samo čovjek. I ne mislim da je pas vrtni patuljak, ali mi ljubav prema psu neusporediva s ljubavi prema djetetu ili suprugu.
amsterdam, svako moje daljnje pisanje na ovoj temi nije zato da osuđujem ili kritiziram tebe. molim te vjeruj mi da je tako
naprosto moram pisati i iako gubim vrijeme jutros ne mislim da je ovo gubljenje vremena jer je tema jako važna i molim sve koji imaju pse kao članove obitelji, a ne vrtne patuljke, neka se jave ovdje, bez osuđivanja, naprosto da pomognemo shvatiti neke stvari obiteljima koje tek imaju namjeru udomiti nekog psa.
šafran, ja mogu razumjeti da je teško, razumjeti... i razumijem. ali to nije i ne smije biti opravdanje za takav čin.
zato se slažem da treba pisati o ovome i zahvaljujem amsterdam na hrabrostida otvori ovu temu zbog svih koji će ikada pomisliti uzeti psa.
da makar kroz ovakve teme upoznaju sve poteškoće na koje mogu naići, da znaju i da pas ima svoje potrebe koje smo mu dužni priuštiti, a koje koštaju, dosta, i da psa treba voditi na godišnji odmor sa sobom ako ga nemaš s kime ostaviti doma i da ga treba voditi kod veterinara, cijepiti ga, liječiti ga kada je bolestan i da ga treba moći ukomponirati u sve obiteljske momente: zdrave, bolesne, nemoćne, iznenadne, planirane...
tko ima djecu zna i što treba jedan pas - sve isto kao i dijete.
ja se nisam ni javila na forum kako bi dobila opravdanje za svoja djela,..javila sam se jer mi je bol prevelika i neznam se nositi sa njom... upravo zato jer znam da smo pogriješili...javila sam se da sebično sebi olakšam jer sam naučila da ne držiš bol u sebi jer će te pojesti iznutra...
i kao što sam rekla očekivala sam puno više osuda...
..i biti će mi ovo pouka, životna pouka...
ali opet ću naglasiti, problemi sa kojima smo se mi borili sa njim nisu se pojavili samo zbog djeteta, njegov dolazak samo ih je intenzivirao jer smo imali manje vremena i snage za njega...dok smo bili sami ja sam ga bez problema satima tražila po selu, objašnjavala susjedima zašto juri po njihovim dvorištima, ...provodila vrijeme na forumima tražeći načine kako ga bolje naučiti neke stvari, isprobavali cesarove trikove, kupovali knjige...upisali smo ga u školicu ali nismo mogli vrijeme grupe uskladiti sa poslom, tražili smo privatnu školu koja nam je bila preskupa budući da živimo 40 km od grada i to bi značilo uz plaćanje školice još dodatno putaovanje koje si nismo mogli priuštiti..plaćali smo 600 kn mjesečno struje za grijanje njegovog boksa kojeg smo za njega izgradili i gdje bi boravio dok smo mi bili na poslu, stalno kaod veterinara, savjetovali se o kastriranju, pa problemi sa zdravljem, vitamini ovo oni, uvijek kavlitetnu hranu, vozili smo se 1 mj na drugi kraj grada da bi mu kupovali hranu koja je bila kvalitetna a da bi je dobili po povoljnijoj cijeni, nije nikad jeo chappi ili takve stvari...hoću reći, nije da je on bio neka beštija sam da krasi dvorište o kojem se nismo brinuli...sad mi se sve to čini smiješno...jer bolje da je jeo chappi i ostao živ, nego pažen umro
Sirius Black, teško je nekome tko nema psa objasniti da je pas u obitelji njen član ili gledano psećim očima član čopora u kojem je njegov vlasnik vođa čopora, naravno ako pas ne preuzme vodeću ulogu, tada nastaju ovi gore navedeni problemi o kojim je pisala amsterdam.
na to ti mogu reći da moja ljubav prema mom mužu, mojoj djeci, mojoj susjedi, prijateljici, forumašici, svekrvi, mami, bratu, nećakinji, sestri, šogoru i šogorici - nije ista.
a svima nabrojanima je zajedničko da su ljudi. većina ih pripada obitelji, neki čak i užoj.
nisu naštancani, pa tako nisu ni isti, niti daju niti primaju istu, naštancanu ljubav.
zašto onda uopće uspoređivati ljubav prema psu i ljubav prema djetetu? čemu je to potrebno?
ljubavi nisu iste, ali vrijednost ove prve nikada ne treba dovoditi u pitanje.
e fuuuuuuj ste do neba
u nl najurednije mozes psa staviti u azil i preskocila si ljudima napomenuti taj detalj
sram te moze biti, i nek te stigne karma kakvu zasluzujes
Ja sam shvatila da je Amsterdam nick, a ne lokacija. Ili?
da nick je, ne lokacijaJa sam shvatila da je Amsterdam nick, a ne lokacija. Ili?
a naš pas nije mogao ostati sa ljudima koje je poznavao od rođenja, sa našim roditeljima npr., toliko bi se tresao, dahtao,slinio i cvilio dok to nebi prešlo u neprestano lajanje...naši su ga poznavali da kad je bio sa nama da je bio drugačiji pas i imali su strpljenja za njega kad ga je trebalo pričuvati..oni su također imali pse i mislili smo da će ako ima društvo biti mu ugodnije..no igrao bi se pol sata i već tražio di smo mi..kad bi skužio da nas nema više ništa drugo nije palilo..dok smo bili na poslu nije jeo ni pio..ostavljali smo mu naše stvari, radi mirisa, nabavili radio pa mu puštali muziku, .... a od rođenja je ostavljan normalno kad smo išli na posao, nije da je bio naučio nanas pa smo ga odjednom ostavili...jednostavno je bio takav...
a stray..ako ima boga, ja ću dobiti svoje, bez brige
Kaj je ovo? Neka new age kletva?
pratim temu, nisam se javljala, nemam što reći, žao mi je da je tako ispalo
žao mi je psa, žao mi je vas
pratim i čekam da se javi stray
ali ni od nje nisam očekivala ovako nešto
i ja sam to cekala,samo sam ocekivala zestoki post....
MM je htio psa,ja ni pod razno,znala sam da je to prevelika obaveza za mene..mozda bi neki rekli da ljudi koji tako razmisljaju u biti ne vole dovoljno zivotinje...
....kompromis je bio macka koju sam oduvijek imala.....nije isto imati ju prije i nakon dolaska bebe,o ne....sate i sate sam provela ( i provodim) usisavajuci dlake,cetkajuci,kupajuci,rezuci nokte...
i ja bi rekla da mi je macka clan obitelji ali kad bi se nasla u situaciji da iz goruce kuce moram spasit susjeda ili svoju macku,nazalost (Boze mi prosti) prvo bi spasila covjeka a onda zivotinju,iako ovu potonju definitivno vise volim od svog susjeda....
amsterdam,zao mi je i tebe,tvoj MM-a i psa,vjerujem da vam je jako jako tesko....
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 06.10.2013. at 01:04
neeeeeee, sad će se ponovo javiti oni koji bi prije spašavali svoje ribice i mačke nego susjedovo dijetei ja bi rekla da mi je macka clan obitelji ali kad bi se nasla u situaciji da iz goruce kuce moram spasit susjeda ili svoju macku,nazalost (Boze mi prosti) prvo bi spasila covjeka a onda zivotinju,iako ovu potonju definitivno vise volim od svog susjeda....
da, i ja sam čekala stray i nadala sam se "ljudskosti" koju je očekivala od amsterdam. ali eto, izostala je.
ili, čak, rekla bih da je i jedno i drugo ljudski.
i ja vjerujem da bi psa možda netko uzeo iz azila i da bi lijepo funkcionirao u drugoj obitelji
recimo mi smo udomili psa kojeg su ostavili na cesti zbog bebe i bio nam je najbolji prijatelj dok god nije preminula u dubokoj starosti
nije nikad zavoljela djecu, vidjelo se da ima traume, ali dospjela je u obitelj gdje je s odraslim osobama jako lijepo živjela
moj pas je član obitelji. od prvog dana.
bio je tu prije bebača.
i moja ljubav prema psu nije veća ili manja od ljubavi prema bilo kom članu obitelji. već drugačija. kao što je to vrlo lijepo napisala AdioMare.
i to znači da svoje potrebe često stavljam iza potreba članova moje obitelji, pa čak i psa. ako on mora van - ja idem van makar vani padale sjekire.
ako on mora veterinaru, ja idem veterinaru makar i sama kurila 39. nema mi tu razlike u odnosu kako bih postupila za njega ili mamu ili dijete. jer on je 100% ovisan o meni.
jer tako bi i za bilo kog drugog člana obitelji.
i znate što još - sigurna sam da me nitko njih ne voli toliko čisto i bezrezervno kao on, da ne bi časa časio svoj život dati za moj...
ne ide na krevet, ne jede sa stola, zna svoj red, ali ga u neku ruku ima i zna ga i svatko od ukućana, zar ne?
još jednom - oprosti amsterdam na apsolutnom nesuosjećanju s moje strane...
ja znam neku crnu priču i statistiku kućnih ljubimaca i angažirana sam koliko mi financijske i ine mogućnosti dopuštaju u spašavanju od crnih sudbi i onda me stvarno pogodi kad se ovako nešto dogodi posve zdravom i neagresivnom psu.
mislim da sam dosta na ovu temu, pa ću samu sebe zbanirati da ne pišem dalje
Xjoš jednom - oprosti amsterdam na apsolutnom nesuosjećanju s moje strane...
ja znam neku crnu priču i statistiku kućnih ljubimaca i angažirana sam koliko mi financijske i ine mogućnosti dopuštaju u spašavanju od crnih sudbi i onda me stvarno pogodi kad se ovako nešto dogodi posve zdravom i neagresivnom psu.
mislim da sam dosta na ovu temu, pa ću samu sebe zbanirati da ne pišem dalje
oprosti Amsterdam, ni ja ne mogu suosjećati s tobom. jednostavno mi je ovo što ste napravili prestrašno i nepojmljivo. jučer se zato nisam ni javljala jer bi moja reakcija bila puno grublja, a to ne bi pomoglo nikom. ni meni koja sam zbog nepoznatog psa jučer cijeli dan bila u komi. mogu razumjeti da nije bilo lako, ali postoje i druga rješenja za takve situacije. a o veterinaru koji je uspavao zdravog psa ne bih trošila riječi...po meni je to za kazneno gonjenje.
i osobe koje misle da životinja ne može biti član obitelji neka govore isključivo u vlastito ime. meni su moj pas i mačka dio moje obitelj, ni manje ni više nego što su to mm i djeca. da nije tako, ne bih nikad uzimala životinju.
i iako neki kažu da je ovo trljanje soli na ranu, ali ovo nije ni upola što osjećam prema ljudima koji su u stanju napraviti nešto ovakvo. i zato vas još jednom molim, ne uzimajte životinje ako niste spremni brinuti o njima i onda kad postane naporno.
Ne znam.
Čitam i čitam ponovo, i nije mi jasno...
Vaš pas je bio ili potpuno pogrešno vaspitan na mnogo nivoa i u mnogo situacija-ili je rođen preko svake mere preosetljiv, do granice koja bi se mogla porediti sa psihički obolelim čovekom.
Šta je od ta dva u pitanju-niko od nas koji čitamo ne može znati.
Ako je zaista bio psihički do te mere nestabilan, onda se ne može reći da je bio zdrava životinja-jer to nije ponašanje psihički zdravog psa. Pretpostavljam da je u tako nečem veterinar našao nekakvo opravdanje za eutanaziju.
Ali i dalje ne razumem zašto ne pokušati udomiti ga kod nekog drugog. Pa ni psihički bolesne ljude ne eutanaziramo, čak ni kad su opasni-a ovaj pas nije čak ni bio agresivan, ako sam dobro razumela.
Amsterdam, mogu misliti kako se osjećaš i nezahvalno je sad kakati po tebi i tvom mužu kad je gotovo. Ali i mene svrbe prsti da nešto napišem. Skratit ću svoje misli pa ću napisati da pas nije fikus ni tratinčica, trebali ste drugačije.
Čitam i ja već od jučer. I ne znam što napisati. Pogotovo dok me moj pas promatra. Nikad nisam bila bez psa. I uvijek je tuga kad umiru.
Jednoga je auto, ptičarka, jer je potrčala za sinom kad je išao u školu. Naravno da sam kriva, trebala sam paziti da ne preskoči ogradu. Jedna je teško oboljela, koker španijel, i veterinar je rekao da nema lijeka i morali smo je eutanazirati. S dalmatincem nisam mogla doći na kraj, taj je radio svakakve nepodopštine i dala sam oglas i poklonila ga ljudima sa velikim imanjem na kojem se ludirao jureći.
Zato sam dobro razmišljala prije nego sam se opet odlučila za psa. Najviše sam ja razmišljala, jer je pas najviše moja briga, koliko god ju svi u obitelji voljeli. A život bez psa mi je neispunjen. Nakon što smo popisali sve što očekujemo od psa i dugog proučavanja, kupili smo ženku mopsa. I pogodili baš psa po našoj mjeri.
Preporučujem dobro razmišljanje prije nabavke psa. Da ne bi nitko morao doći u situaciju u kojoj je amsterdam sada. Tuga je i kad umre od bolesti, a kamoli ne zdrav.
amsterdam, a da zamisliš da ga je auto lupio, možda će ti biti lakše, jer natrag ne možeš, olakšaj si nekako.
I, ako smijem reći, nemoj nabavljati psa dok ti se situacija ne promijeni. Radi psa se odričemo i nekih putovanja, i nekih izlazaka, i tako, staviš na vagu dobre i loše strane. Pa razmisli možeš li živjeti sa psom. Pa razmisliš opet i opet, jer ono slatko malo, čupavo štene, začas postane vragoljast mladi pas, prve dvije nije lako, treba biti odlučan i dosljedan, kasnije je već lakše, ako ga dobro odgojiš.
joj kako je ovo tesko...
u donekle sličnoj situaciji sam i u nekim trenucima kada mi je svega dosta znam si zamislit život bez svoje Tije ali me u tom trenu nešto presječe u trbuhu i shvatim koliko sam nezahvalna jer imam ustvari divnog i predobrog psa kojeg moje dijete beskrajno voli i uvijek nabraja kao člana obitelji - ima nas 4 a sad će nas bit 5 kad dođe braco
naša priča je slična ali i drugačija - ona je spašena kuja iz azila, predobra, premirna, preposlušna, tolerantna prema djeci beskrajno... uzela sam ju prije 9 godina dok sam još bila sama, željela sam psa, potpuno sam oduvijek bila svjesna da je to ogromna obaveza... jedino nisam bila spremna na količinu ljubavi koju ti to biće može dati...
svugdje je išla samnom, oduvijek, jedno vrijeme sam radila u zagorju i vodila sam ju sa sobom na posao da ne bi bila sama dugo, išla sam autom u nizozemsku samo da bi i ona mogla samnom - dvaput... njezina prisutnost i ovisnost o meni vadila me iz depresija i raznih psihičkih stanja...
onda je došao MD, pa Luka... uklopila se savršeno... i onda se prije 2 godine razbolila - epilepsija... napadi svako malo, lijekovi, ona pogubljena i nadrogirana ali neagresivna, tijekom napada piša po sebi i okolo, malo dijete, 25 kvadrata stana, muž u tri smjene... ima trenutaka kada mi je svega dosta, stvarno... i tu potpuno razumijem amsterdam kako se osjećala... ali nekako mi se uvijek vrati misao u glavu - ona je član naše obitelji i bolesna je i treba nas
ok, preselili smo se u veći stan, kupili smo joj pelene pa ih nosi po doma, nekako plivamo kroz to ali svaki put kad ima napad čekam dal je to onaj zadnji... ne zato što ga želim nego zato što ga se bojim, bojim se pomisli da sam joj mogla skratiti te muke a nisam
amsterdam - imaš taj svoj križ i nosit ces ga dalje a svako osuđivanje od strane drugih ljudi je po meni bespotrebno jer si i sama svjesna svega...
Naucit ces zivjeti sa svojim odlukama i tugom, kao sto smo naucili svi mi koji smo iz opravdanih i drustveno prihvatljivih razloga odlucili uspavati svoje ljubimce (bolest, duboka starost s kojom je dosla nemoc).
Zao mi je da niste vidjeli izlaza, rjesenja i drugacijeg nacina da pomognete psu. Jer, koliko god pas bio tezak karakterno, ljudi su odgovorni za to u sto ce odrasti i kakav ce biti. Probleme s njim trebali ste rijesiti (skolom, dresurom, preodgojem, davanjem nekome tko ima ljubavi prema bas toj pasmini da ga preodgoji i zadrzi) prije nego vam se dijete rodilo. Ali, sve ovo znas i sama, da nisi toga svjesna, ne bi te toliko mucila vasa odluka.
I poslusaj Mujicu. Bez zlobe i osude to mislim.
A stray, ti si svojim ruznim reakcijama po cijelom forumu nakupila itekako lose karme, ne brini za tudju.
BB, bas si to lijepo sazela.
Razmisljam o ovoj temi danas , ne o odluci , nego o reakcijama.
O odluci nemam sto reci , amsterdam je napravila odluku jer nije znala bolje.
odlucila je tako kako je , jer nije vidjela drugog izlaza.
Niti je prva niti zadnja u tome.
U ovom slucaju je u pitanju zivot kucnog ljubimca , drugi ljudi donose isto lose odluke iz ocaja , na drugim podrucjima jer ne znaju drugacije.
ponekad se toliko zatvorimo u svoj svijet i ne trazimo pomoc , ne otvorimo se prema drugima kad trebamo pomoc , ne znamo gdje da pitamo ili sto da radimo , a odgovornost je nasa .
I onda donesemo odluku sa kojom tesko zivimo.
Nije to rezervirano samo za ovu odluku , ljudi smo , grijesimo . Izgleda da je i drustvo takvo , pa se nitko drugi ukljucen u pricu , nije rekao i predlozio da moze i drugacije.
Bio vam je clan obitelji. Clan obitelji vas je drzao kao taoce 4 godine. Pukli ste pod pritiskom.
Niste ga zatukli ni pustili u sumu da ugrozava tudje zivote gladan i izgubljen.
I hvala ti na temi. Moji zicare. Moja odluka je definitivno NE. Nikad.
Ja sam mislila da su setnje i vet tlaka. Za ovako nesto nikad cula nisam. Vjerovatno zato jer ljudi vec nako par mjeseci ili zatuku ili puste u sumu.
Drzi se i zatrazi neko savjetovanje da ovo prebrodis. Imate malo dijete koje vas treba.
Posljednje uređivanje od MarijaP : 05.10.2013. at 20:38
Pravila pisanja postova
