kraj jednog psa

[Jurana]

Eutanazija je strašna trauma. Ja sam dala uspavati svog psa jer je bio jako bolestan. Imao je 9 godina i vjerojatno neki karcinom. Nije više mogao hodati niz stube, nije jeo 5 dana, stolicu nije imao i duže. Pas koji nikad nije vonjao, počeo je smrdjeti i teško je disao od upale pluća. Nije više tražio ni naše društvo, imao je visoku temperaturu i dan provodio u najmračnijem dijelu hodnika, na pločicama. Bio je jako slab na nogama.
Budući da je kraj bio izvjestan, nismo vidjeli drugu mogućnost da mu olakšamo, nego da ga uspavamo. Usprkos toj činjenici, i dugom odgađanju odluke, nakon same eutanazije osjećala sam se grozno, svaki dan sam plakala još tjednima, a trebalo mi je otprilike pet godina da to sasvim prebolim.
Iako je bio bolestan, ipak je bio živ i u trenutku kad mu je ubrizgana ta droga, disao je i srce mu je kucalo, a onda je sve stalo. A ja sam za to platila.
Iracionalno, ja sam očekivala da će nam ta eutanazija olakšati, nekim suludim dijelom mozga, ja sam očekivala da će ga to izliječiti i onda nisam mogla shvatiti zašto mi je još teže i kako ga sad uopće više nema.
Zadnji moj kontakt s njim je bio kad sam se naslonila čelom na njega i shvatila da to više nije moj F., nego samo mrtav pas.
I danas me uznemiruje to sjećanje. Definitivno jedan od razloga zašto nisam nabavila novog psa je taj da ne želim tako nešto ponovo doživjeti.

Pišem ti sve ovo da shvatiš da je uspavljivanje uvijek teško, kakav god razlog bio. Vjerojatno više niste mogli izaći nakraj sa svim tim i mislili ste da postupate najbolje, radite u interesu obitelji.
Vrijeme će pomoći.

Dečkić je mali i psa se neće ni sjećati.

Život ide dalje, ima i gorih stvari, neka ispadne da je ovo najgore šta nosi.