amsterdam, žao mi je.

Prije godinu dana uspavala sam 14 godina staru prekrasnu, pametnu, odgojenu kujicu, jako bolesnu, predanu i izmorenu. Najgori dan u životu naše obitelji. Ja sam je odvela i teško je živjeti s tim. Patila je, no svejedno, voljela bih da je umrla bez moje i veterinarove intervencije.
Malo prije smo udomili štene, naizgled ljupko, predivno, a mi sa iskustvom i znanjem kako dobro odgojiti psa. A dobili smo vraga u jednoj kili. Psa iz horor filmova, ne lažem. Grizla me za lice do rana, neću ni pisati što je radila. Dvije godine svo svoje slobodno vrijeme ulagali smo u nju, kontaktirali dresere, terapeute za pse i tražili savjete. Takav pas. Znam otprilike što pišeš. Mnogi prijatelji su nam prestali dolaziti doma, neki su nas osuđivali što je se ne rješimo. Nisam s posla dolazila doma jer se nisam mogla nositi s tim psom. Plakala sam gotovo svaki dan od muke. Sad je normalna, gotovo normalna kujica za život u obitelji. I stalno traži rad, rad, stegu i ponavljanje. Popije energije i pored zahtjevnog djeteta nekad mislim da nas svemir iskušava. Također nisam za eutanaziju zdrave životinje. Želim vjerovati da bi ga netko možda i doveo koliko toliko u red. No lako je svima nama pametovati a nismo bili u vašoj koži.

Sada vam želim brz oporavak i da si oprostite!