Neli, razumijem te što govoriš, ali vjeruj mi nije to baš tako. Pitanje je kada otići, a imaš malu bebu, malo dijete, ti sva istramutizirana od poroda. Moja sreća je bila da je moja kćer bila pričino nezahtjevna beba, sa sinom mojim, vjeruj mi ne bi bilo moguće, ni u kojoj kombinaciji ovo što sam prošla sa njom, dok nam je pas još bio živ. I ovako sam se dovela do granice izdržljivosti, bilo je trenutaka kada sam mislila da ću pasti u nesvjest, zvala muža na posao, dođi molim te, izvedi ga van, ali ni on nije mogao svaki dan izlaziti sa posla.

Gdje i kada u školicu, sa psima se radi vani, ciča zima, a ti imaš malu tek rođenu bebicu. Pomoći od nikuda, čak ni susjeda jer njega nitko nije mogao voditi u šenju osim nas. Tako da, možda ga nisu trebali uspavati, možda su ga trebali ipak udomiti, barem pokušati. Ne znam, ali znam da je ja mogu jako dobro razumjeti, jer žrtva koju sam ja podnijela zbog psa, je mene koštala skoro zdravlja, a da ne govorim da je tu bila mala beba, koja po svim zakonima pirirode ipak ima prioritet pred bilo kojom životinjom, pa da volimo tu životinju ne znam koliko. Osim toga, on je bio jedan od razloga zbog kojeg smo tako kasno dobili djecu. Bila sam svjesna da to neće ići tako lako, pa smo odugovlačili i odugovlačili, dok am nije počeo otkucavati posljednji biloški sat. Zato i kažem, ponovno, premalo se govori o tome što znači dolazak psa u obitelj koja ima djecu ili koja tek planira djecu, premalo se govori o tome da je prosjećni životni vijek jednog psa danas 10 + godina jer i psi danas dulje žive, uglavnom više nisu radni psi, bolja hana, bolja veterinarska skrb, kada smo nabavili psa meni je bilo jedva 26 godina, danas sam skoro 40. Što sam ja znala o životu tada, o tome što život može donijeti, o djeci još tada nismo ni razmišljali, tako da, nije to lako.