Čitam i ja već od jučer. I ne znam što napisati. Pogotovo dok me moj pas promatra. Nikad nisam bila bez psa. I uvijek je tuga kad umiru.

Jednoga je auto, ptičarka, jer je potrčala za sinom kad je išao u školu. Naravno da sam kriva, trebala sam paziti da ne preskoči ogradu. Jedna je teško oboljela, koker španijel, i veterinar je rekao da nema lijeka i morali smo je eutanazirati. S dalmatincem nisam mogla doći na kraj, taj je radio svakakve nepodopštine i dala sam oglas i poklonila ga ljudima sa velikim imanjem na kojem se ludirao jureći.

Zato sam dobro razmišljala prije nego sam se opet odlučila za psa. Najviše sam ja razmišljala, jer je pas najviše moja briga, koliko god ju svi u obitelji voljeli. A život bez psa mi je neispunjen. Nakon što smo popisali sve što očekujemo od psa i dugog proučavanja, kupili smo ženku mopsa. I pogodili baš psa po našoj mjeri.

Preporučujem dobro razmišljanje prije nabavke psa. Da ne bi nitko morao doći u situaciju u kojoj je amsterdam sada. Tuga je i kad umre od bolesti, a kamoli ne zdrav.

amsterdam, a da zamisliš da ga je auto lupio, možda će ti biti lakše, jer natrag ne možeš, olakšaj si nekako.
I, ako smijem reći, nemoj nabavljati psa dok ti se situacija ne promijeni. Radi psa se odričemo i nekih putovanja, i nekih izlazaka, i tako, staviš na vagu dobre i loše strane. Pa razmisli možeš li živjeti sa psom. Pa razmisliš opet i opet, jer ono slatko malo, čupavo štene, začas postane vragoljast mladi pas, prve dvije nije lako, treba biti odlučan i dosljedan, kasnije je već lakše, ako ga dobro odgojiš.