joj kako je ovo tesko...
u donekle sličnoj situaciji sam i u nekim trenucima kada mi je svega dosta znam si zamislit život bez svoje Tije ali me u tom trenu nešto presječe u trbuhu i shvatim koliko sam nezahvalna jer imam ustvari divnog i predobrog psa kojeg moje dijete beskrajno voli i uvijek nabraja kao člana obitelji - ima nas 4 a sad će nas bit 5 kad dođe braco
naša priča je slična ali i drugačija - ona je spašena kuja iz azila, predobra, premirna, preposlušna, tolerantna prema djeci beskrajno... uzela sam ju prije 9 godina dok sam još bila sama, željela sam psa, potpuno sam oduvijek bila svjesna da je to ogromna obaveza... jedino nisam bila spremna na količinu ljubavi koju ti to biće može dati...
svugdje je išla samnom, oduvijek, jedno vrijeme sam radila u zagorju i vodila sam ju sa sobom na posao da ne bi bila sama dugo, išla sam autom u nizozemsku samo da bi i ona mogla samnom - dvaput... njezina prisutnost i ovisnost o meni vadila me iz depresija i raznih psihičkih stanja...
onda je došao MD, pa Luka... uklopila se savršeno... i onda se prije 2 godine razbolila - epilepsija... napadi svako malo, lijekovi, ona pogubljena i nadrogirana ali neagresivna, tijekom napada piša po sebi i okolo, malo dijete, 25 kvadrata stana, muž u tri smjene... ima trenutaka kada mi je svega dosta, stvarno... i tu potpuno razumijem amsterdam kako se osjećala... ali nekako mi se uvijek vrati misao u glavu - ona je član naše obitelji i bolesna je i treba nas pa me s druge strane vuče onaj vražićak - ali ona pati, svaki taj napad ju ubija pomalo... i tako se stalno borim s tim...
ok, preselili smo se u veći stan, kupili smo joj pelene pa ih nosi po doma, nekako plivamo kroz to ali svaki put kad ima napad čekam dal je to onaj zadnji... ne zato što ga želim nego zato što ga se bojim, bojim se pomisli da sam joj mogla skratiti te muke a nisam i onda se opet grizem i tako sve ispočetka...
amsterdam - imaš taj svoj križ i nosit ces ga dalje a svako osuđivanje od strane drugih ljudi je po meni bespotrebno jer si i sama svjesna svega...