Slažem se i videla sam ovo na mnogo primera.
Ja sam već napisala jedinu stvar koju sam videla kao pozitivnu u svemu.
Meni je stvarno cela priča jedna od onih čudnih nonsensa koji me ostave bez teksta. Toliko ulaganja, što finansijskog, što emotivnog, što u vremenu-da bi na kraju psa eliminisali?
Ja ne osuđujem. Ali ne osećam se sposobna ni da pružim utehu.
Zašto nastavljam da pišem-zato što me sve ovo jako uznemirava. OK, postoji problematičan pas. Pas je eliminisan. I sada sledi pokajnička priča. Zašto?
Zašto nije otvorena tema tri dana ranije, dok je pas još bio živ? Pa iskreno opisano kakav je i ponuđen na poklon? Pa ovo je forum sa jako mnogo članova.
Ako su sve rešili ipak samo u okviru porodice, čemu sada pisanje o tome?
Sve me podseća na životne situacije u kojima čovek greši, i zna da greši, ali istrajava u svojoj pogrešci da bi se na kraju javno kajao i tražio iskupljenje.
Neko je na drugoj temi pominjao onu priču o tome kako izvinjenje nije dovoljno da popravi razbijen tanjir. Meni se ta priča fino uklapa i ovde.
Generalno mene jako plaše ljudi sposobni da se tako godinama savijaju preko svojih sposobnosti da bi na kraju napravili neki drastičan rez koji uključuje i smrt onoga u čega su ulagali.





