Upravo suprotno. Pas pojma nema da se doveo u životnu opasnost. Samo zna da se ti iz nekog razloga dereš, ljutiš, imaš slom živaca. I, vjeruj mi, ponovit će to opet. Oni ne razmišljaju kao mi i apsolutno savršeno čitaju naš govor tijela.
Bolje je rješenje naučiti psa da dolazi na poziv. Umjesto da urlaš -NE, Ne , NEEEEEEE. Naučiš ga da ti uvijek na spomen imena dolazi. I to MORA biti pozitivno. Zamisli da tebe zove mama, muž, dečko, susjed, stric natmurenog lica. Došla bi? Jok. Samo bi se pitala što sam opet kriva i fino tu osobu otpilila. Ovako, lijepo pozoveš psa, nasmijanog lica, pozitivnog glasa i daš mu naaajfiniju stvar koju može zamisliti (tipa ja nosim tubu paštete ili sirnog namaza). Par puta i pas će jedva čekati da ti dođe. Ali, čak i kada se misliš naljutiti, misli pozitivno

Inače, ja sam apsolutni pobornik lajni. Smanjuje stres meni (ne moram biti u strahu od auta, itd), psu (ne derem se na njega jer mi ne čita misli) i svim ljudima oko mene (ne moraju biti svi sretni jer ih psi njuškaju).