Nemam baš neku takvu listu u glavi, ni nekih posebnih želja ili neispunjenih putovanja i vještina koje bih htjela steći, a da bi mi bilo žao, ono, umirem pa šteta što nisam vidjela Afriku.
Nekako zamišljam, da su mi to stvarno, al stvarno baš napete želje i snovi, tipa otići u Irsku ili naučiti svirati neki instrument ili nešto takvo, da bih se ful potrudila da se to i ispuni. Nije to nerealno.
Ali nemam nešto tog tipa, mislim da sam sve ispunila što mi treba (a nisam baš imala neki zacrtan plan).
Zaželjela bih samo da sve otprilike tako i ostane, u istom smjeru, meni, djeci, mužu, obitelji, zdravlja i slično...
Možda imam nekakve želje glede duhovnog napredovanja, to želim, ali to ionako nije nešto što se može postići kao cilj, uvijek ostaje samo put i trud.
Da mi je sad napisana kakva presuda, mislim da bih napisala nekakav testament, tko ono reče, MC, upute za život nakon mene, djeci bih napisala neke divne stvari o njima, knjižičice svakome ponaosob, s nekim svojim mislima o njima, savjetima i s puno ispisane ljubavi. (No, to bih možda mogla napraviti svakako, ne bih trebala čekati "presudu").
Ostalo što nisam ostvarila i dovršila nisu baš neke moje želje, više su nedovršene obveze, tipa- uredi, uredi, napokon napravi te albume za slike, izradi ih sve i uredi!!!!.
I još, možda ne bi bilo loše raditi na radnom mjestu koje mi neće piti živce, eto, to ne bi bilo loše, kad malo razmislim.
 |
|||
Odgovori s citatom
Nena-Jabuka prvotno napisa
