ambicioznost

[Zuska]

Poslije smo nakon duže vremena shvatili da ne želi, jer ne može napraviti lijepo.
Probaj izvuči iz svojeg "u čemu je problem".
Nakon 2 godine vježbe, njemu i dan danas crtanje i bojanje nikako nije na listi omiljenih aktivnosti.
Sad zna i crtati i bojati, ali isto mu treba vremena da u to krene.

Kao osoba koja nije voljela likovni, suosjećam s Kosjenkinim sinom i ostalom djecom koja se ne nalaze u tome. I meni bi ono drvo bilo dovoljno

Ne znam kako on razmišlja, ali sjećam se da nisam uživala u procesu crtanja, upravo suprotno, bila mi je muka. Trudila se, ne trudila, uvijek mi je to izgledalo bezveze pa zašto da se uopće trudim?

I kad bi nastavnica "naručila" temu, ja bih ili napravila nešto na brzaka i onda "pustite me na miru" đir, ili bih sat vremena razmišljala, gledala oko sebe, lunjala među klupama (to se moglo u višim razredima), gledala što drugi rade i tražila inspiraciju jer često nisam znala odakle uopće početi i kako to nešto nacrtati pa bih zadnjih deset minuta nacrtala nešto tek toliko da ne predam prazan papir.

Kako prisiliti dijete da se likovno izražava ako ono to ne voli ili ne želi? Bi li ga trebalo prisiljavati? Možda ima načina da zavoli s nekim drugim tipom zadatka, ne znam. Ja sam u višim razredima osnovne na likovnom znala cijelo vrijeme imati suze u očima od bijesa i nemoći.

Mislim da svoje tadašnje razmišljanje i osjećanje mogu sažeti u: "kako da čovjek uživa u nečemu u čemu nikad neće dobiti 5 pa čak ni kad se potrudi? Pa ako ne može 5, e, onda tko te šljivi, predmetu."

Možda bih bila i uživala da se nije ocjenjivalo, mada sumnjam. Ni u vrtiću, a ni kasnije, nisam voljela ona bojanja, plasteline i slično. Ne znam je li do grafomotorike, znala sam pisati prije škole.
Stvar je kompleksnija; mozak, afiniteti, pristup, motivacija, sustav, svačeg malo...vjerujem da se s pravim pristupom sve može, ali nekad ga je teško pronaći.

[tanja_b]

Mislim da svoje tadašnje razmišljanje i osjećanje mogu sažeti u: "kako da čovjek uživa u nečemu u čemu nikad neće dobiti 5 pa čak ni kad se potrudi? Pa ako ne može 5, e, onda tko te šljivi, predmetu."

Možda bih bila i uživala da se nije ocjenjivalo, mada sumnjam. Ni u vrtiću, a ni kasnije, nisam voljela ona bojanja, plasteline i slično. Ne znam je li do grafomotorike, znala sam pisati prije škole.
Stvar je kompleksnija; mozak, afiniteti, pristup, motivacija, sustav, svačeg malo...vjerujem da se s pravim pristupom sve može, ali nekad ga je teško pronaći.

Ovo mi je dobro poznat osjećaj, a bogme i razmišljanje koje stoji iza toga (već sam pisala po forumu kako je prof likovnog na moje radove reagirala riječima "Ajme!" i "Kuku!" ).
Ali to već izlazi iz okvira ove teme, jer nema nikakve veze s ambicioznošću, nego s idejom da predmete kao što su likovni, glazbeni ili tjelesni ne bi uopće trebalo ocjenjivati. Ili ih ocjenjivati opisno. Ili neko treće rješenje koje mi trenutno ne pada na pamet.
(pod tim ne podrazumijevam predmete kao što su likovna ili glazbena umjetnost u SŠ, koji uključuju pravo učenje, a ne dobivanje ocjene na temelju sposobnosti)

Iako, pomaka u ocjenjivanju ipak ima... npr. u svoje doba ja nisam imala šanse dobiti 5 iz likovnog, kao da imam 2 lijeve ruke (a rukopis savršeno uredan). Moj sin, sa sličnim naslijeđenim afinitetima i sposobnostima ima 5 iz likovnog. Jer im učiteljica jasno zada upute što i kako moraju napraviti, i odličnu ocjenu dobivaju učenici koji prate te upute. Nema puno veze s umjetničkim izražavanjem, ali mojem djetetu to i paše.