ambicioznost

[martinaP]

Peterlin, kad kažeš "naučio paziti na satu", na što misliš? Kako ste to učili?

[Peterlin]

Peterlin, kad kažeš "naučio paziti na satu", na što misliš? Kako ste to učili?

Imao je iz Suvaga papire da ima izuzetno kratak interval pažnje. Srećom, došao je pametnoj i sposobnoj učiteljiici koja je točno znala kad je tko od djece prestao paziti i uredno bi ih "vratila" odnosno prizvala natrag. Djeca u prva četiri razreda to nauče uz dobrog učitelja/icu. Mnogi to mogu sami, ali ima ih sigurno pola kojima treba pomoć oko usmjeravanja pažnje.

Dala nam je i upute za doma: audio priče (kratke, pa sve dulje) koje treba slušati i onda znati prepričati; čitanje slikovnica (to je još za predškolce) pa prepričati, s tim da sadržaj treba prilagoditi uzrastu i sposobnostima djeteta. Isto, kad djetetu pričaš, svodi se na to da bitno treba reći u prve tri rečenice jer četvrtu već slabije sluša ako ne napraviš prekid. To vrijedi za predškolce, ali za mnoge još i dosta kasnije.

Kod mlađeg sina koji ima razred pun odvlačitelja pažnje pali nešto drugo - u rečenicu ubaciš nešto što tamo ne pripada. Ideja je iz filma "K-Pax" - scena kad žena rastresenom mužu ujutro priča što je plan za popodne, pa provjerava da li on sluša i kaže "otpala mi je glava jutros, zašila sam je zubnim koncem", a on odgovara "da, da, dobro..."

Nema jedinstvene metode za produljivanje pažnje. Dobar učitelj/profesor prepoznaje znakove nepažnje kod učenika i vodi o tome računa. Isto je bitno i okruženje - ako je razred pun ometatelja i razbijača pažnje, uzalud vam trud svirači. Takav sastav razreda ima moj mlađi sin i vrlo mu je teško paziti na satu kad uvijek netko brblja, izvodi cirkuse ili šeta - takvi su od prvog razreda... Moj sin je čak pokvario neke "prijateljske" veze kad je klincima iz razreda rekao "Pusti me da slušam profesora". Vidim da mu je lakše u višim razredima jer je gradivo zanimljivije, ali svejedno, teško je takvu ekipu motivirati da slušaju. Doma to ide lakše - neki dan sam peglala veš i zvala sina "čitaj mi geografiju/prirodu/whatever - zanima me vaše gradivo". Dok čita ja točno znam po intonaciji glasa (ide sve ravno, bez naglasaka) kad se čitanje pretvori u mehaniku bez slušanja, pa prekinem i pitam nešto.

S druge strane, dok se sjetim sebe (tako me tata uvježbavao i savjetovao) imala sam istih problema - povijest dosadna, pa sam znala zapisati pitanja koja je profesorica postavljala drugima, od čiste dosade. I nije mi trebalo nikakvo učenje doma. Ja sam vizualno stvorenje i to mi je pomagalo, ali moj tata (a ne profesori) je to prokužio i samo mi dao "hint" kako da pomognem sama sebi. Sad ja to radim sa svojom djecom kad mi se učini da treba.