Ja sam se u zivotu na kraju zbog "snalazenja" opekla, 12 godina skolovanja odlican uspjeh uz gotovo nikakav trud, pojam ucenja mi je bio procitati polugodisnje gradivo (zvrljotine i natuknice u biljeznici) navecer i dobiti pet to prijepodne.
i onda odaberem moju veliku ljubav za faks i naavno zesca katastrofa jer faks je bio maksimalno streberski, nista, apsolutno nista od teorije se nije moglo svladati na satovima, samo nastrebetati 500-1000+ stranica knjizurina po kolegiju, a ja uopce nisam imala metodologiju kako tome pristupiti niti me itko poducio. I jos raspored koma, izmedju svakog sata smo se presetavali preko pol grada do drugog zavoda, itd. Ispit naravno samo na kraju godine, do tad te nitko ne pita sto radis, kako ide, nit ih boli briga. Iz prakticnih kolegija (vjezbe) sam imala sve petice jer mi je to lezalo ali taj nakaradni sustav naseg sveucilista me na zalost kostao da nemam "papir" kako u obitelji volimo zvati diplomu - bez uvrede imateljima iste, bas zbog tog iskustva posebno cijenim trud svih onih koji su uspjeli i istrajali, ja eto nisam.

Na poslu nisam nikad imala problema s ucenjem jer je znanje bilo prakticno, korisno i primjenjivo, na faksu je bilo suhoparno, ogromno, posve nejasno sto je bitno a sto nebitno i totalno odvojeno od iceg prakticnog i zivotnog... Zalosno, danas mislim da sam trebala te ratne 92. zapaliti u London ili tako negdje, zaposliti se ko konobarica i studirati na nekom tamo sveucilistu, zivot bi mi bio zacijelo puno drugaciji...