Krenula na porod, završila u shoppingu
Dakle, nakon poluprospavane noći osjetim ja oko osam ujutro trudove. Onak, osrednje jačine na svakih pet minuta i fino se dogovorim s mužićem da odvede malenu u vrtić, vrati se kući i bude sa mnom za slučaj da postanu češći ili jači.
I tak, odu njih dvoje u vrtić, ja počnem spremati torbu za rodilište (u biti je sve bilo na jednoj hrpici, trebalo je samo lijepo složiti u torbu), mužić dođe doma, ja odem na tuširanje i pranje kose, trudovi i dalje na pet minuta, sve jači.
Poučena iskustvom s prošlog poroda, koji je trajao 36 sati za vrijeme kojih sam uglavnom bila gladna, odlučila sam ne ići nikuda bez finog doručka. I tak, zamotane kose u ručnik papam sendviče od friško pečenih peciva koja je mužić ispekao, gledam neku staru epizodu Seinfelda, umirem od smijeha, trudovi još uvijek na pet minuta, ali sad već skroz jaki.
Niš, idem osušiti kosu, obučem se, izmanikiram nokte (a kaj ću od dosade, znam da je glupo doći u bolnicu prerano) i polako krećemo. Mužić je već nervozan kao da je beba na pola vani. Zove taksi, požuruje me, ja još stavljam tepihe iz kupaone da se peru i suše, jer smo javili mojima da dođu, pa da ne dožive kulturno-higijenski šok.
Stižemo u rodilište. Bila sam već tamo, pa znam kako izgleda, ali sad je ipak drugačije. Na prijemnom odjelu sjede dvije široko nasmijane sestre koje uzimaju moje podatke, kažu mi da sjednem, brbljaju sa mnom, pravi pravcati small-talk, kao da sam došla nekoj površnoj poznanici na kavu, a ne u rodilište. Kažu mi da pričekam babicu, koja će me pregledati. I dođe babica, nasmijana od uha do uha, i vodi mene i mužića u jednu od malih prostorija u nizu. U svakoj je krevet, ctg i hrpa nekakvih aparata i opreme. Diskretna rasvjeta, sve pet. Mužić, također poučen iskustvom iz Zagreba, ostaje vani i diskretno se naviruje unutra. Uđite, uđite, kaže mu babica, pokazujući stolicu smještenu uz krevet. Nježno mi stavlja ctg, pitajući moram li možda na zahod. Ne moram. Ok, onda vas molim da si izaberete najugodniji položaj, veli ona i dodaje mi jastuk pod trbuh. Ako se želite okrenuti, samo me zovite.
I tak, ležim ja prikopčana na ctg, mužić sjedi kraj mene i proučava aparaturu (profesionalna deformacija), pričamo o svemu i svačemu, trudovi i dalje na pet minuta, ali sve jači i jači.
Stiže dežuran doktor - i to baš moj! Odlično iznenađenje, budući da sam sinoć bila kod njega na redovnom pregledu i da mi je nježno obznanio da bi beba mogla stići svakog trena. I on je nasmijan od uha do uha, gleda nalaz ctg-a i komentira da je jako lijep i uredan, te da bi me trebao pregledati. Skida mi desnu tenisicu (aha, primljena u bolnicu i još uvijek u svojoj odjeći - donjem dijelu trenirke, puloveru i tenisicama) i kreće skinuti desnu nogavicu, ali tu ulijeće mužić. I tako, brzinski me pregleda i kaže da sam posve zatvorena. Još je brzinski ultrazvukom provjerio gdje je beba i skužio da je jako, jako visoko.
Joj, to je scenarij s prošlog poroda. 36 sati, prolazi mi glavom, 36 sati!
Ništa, odite malo prošetati, hodajte, uživajte, pričajte o nečem što vas opušta i vratite se za sat, sat i pol, kaže doktor. Sestre s prijema ljubazno su se ponudile da kod njih spremimo stvari i tako smo odšetali na slobodu. Otišli smo do obližnjeg parka u želji da tamo popijemo kavicu, no usput smo vidjeli prekrasne cipelice kakve već tjednima tražimo Fioni, pa smo ih odmah kupili, u nadi da će joj veličina i model biti dobri. Ako neće, teta nas uvjerava da nije nikakav bed zamijeniti za bilo što u trgovini.
I tako, trudnica s trudovima i ponosni tata nastavljaju šetnju obogaćeni vrećicom s ulovom. Napravili smo krug po parku i krenuli natrag u bolnicu, u strahu od najavljenog pljuska. Čudno ali istinito, trudovi u šetnji posve nestaju. Skroz. Posve.
Stižemo u bolnicu, skužimo da imamo još dvadesetak minuta, pa sjedamo u kafić. Već je dva, mužić je gladan, a i ja bih mogla nešto krknuti. Uzimamo sendviče, on čaj, ja kavu, sjedamo za stol i čekamo trudove. Nakon par zalogaja stiže i trud! I to kakav! Puno duži i intenzivniji od prethodnih, problijedila sam i skoro zaboravila disati. Međutim, razmaci između trudova ovaj su put bili puno, puno duži nego prijepodne, nekih petnaest minuta.
Ništa, pojeli smo i popili što smo imali i polako krenuli put rađaone. Tu je, kako su nam rekli, bila gužva i nije bilo nijedne slobodne babice. Nama se činilo mirno i idilično, hodnici su bili tihi i mirni, samo se tu i tamo prošetala poneka sestra. Tu i tamo me uhvatio trud, zaista jak. Stigla je i nova babica, jako ljubazna plavuša, koja me je ponovno smjestila u jednu od soba s ctg-om i veselo čavrljala, trudeći se da nas što više opusti.
Samo vi lezite i uživajte, kaže ona i hops, eto ti novi jastuk pod moj trbuh, oprostite što je ovo malo hladno, i hops, eto i onaj kolut od ctg-a na trbuhu. Ovdje je kompjutor na kojem možete promatrati otkucaje srca i trudove, ali vam savjetujem da pričate o nečem sasvim desetom, opustite se, sve će biti dobro, bez brige, beba je u redu.
I opet nas dvoje sami u sobi. Trudovi ovaj put dolaze svakih petnaest minuta, kao po špagici, ali su zato jačine koje se od prošli put sjećam sa samog finiša. I brojčice govore da sam u pravu. I svaki trud dugo traje, baš dugo. Babica dolazi par puta provjeriti moram li piškiti, jesam li se udobno smjestila, želim li nešto, možda promjenu položaja.
Nakon nešto više od pola sata kaže mi da će sad doći dežurna doktorica da me pregleda. Stiže doktorica, obavlja brzinski pregled desna tenisica, desna nogavica, objavljuje da sam skroz zatvorena, ultrazvučno pregleda bebim položaj, kaže da se beba fino spustila za ovu fazu poroda i, skroz neimpresionirana jačinom trudova kaže da mogu mirno ići doma i uživati sve dok trudovi ne budu ponovno na pet minuta razmaka ili dok mi ne pukne vodenjak, štogod bude prije.
I tako, moja Fiona je vjerojatno jedino dijete na svijetu čija mama ode u rodilište po bebu, a vrati joj se kući s novim parom cipela. A beba? I beba bi trebala skoro, ovih dana.
 |
|||
Odgovori s citatom
mamma Juanita prvotno napisa
).
