 |
|||
Ne znam. Casa je vise puta spomenula emocionalnu zaravnjenost. Koja je sigurno realna, ako je majka bila nelijecena i teska bolesnica. Ali kud to ide? Da li trebamo vjestaciti ljude da vidimo koji su adekvatni? Tko bi ih vjestacio? Tko bi donio kriterije? Nazalost nekome tako padne grah u zivotu da ima katastrofu od obitelji. Koliko god to uzasno zvucalo, ali to ke realitet.
ovo je bio odgovor Rehab, nije mi uspio citat
sasa prvotno napisa
Jes. Iako se koji put, ako si član takve obitelji, milijun puta nađeš u konfliktnoj situaciji jer te, već začetog i rođenog, nitko ne štiti, a psihobolesnici (u Hrvatskoj) su prepušteni sami sebi i svojim obiteljima (ako je obitelj dijete, onda možete mislit kako to izgleda).
Dakle, iz perspektive oboljelog odraslog - jedna je slika (pustite me, bit će mi bolje, tko će meni braniti itd.). Iz perspektive djeteta druga (kako me možete ovako ostaviti).
Općenito je totalni mutež oko toga kad se psiho bolesnici imaju liječiti (liječenje je dobrovoljno, a ogroman broj bolesti upravo karakterizira to što bolesnik misli da su svi drugi ludi, ali ne i on).
Tako da - damn if you do something, damn if you don't.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.10.2013. at 14:24
Mogu samo dati potpis na ovo.
a sta je s onim "zdravim" ljudima koji na kraju mlate svoju djecu? ili ih prodaju?
nadovezujem se na sasu.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom