Pa,ja mislim da bi sustav pomoći i podrške osobama sa psihičkim teškoćama trebao biti puuuuno bolji. On se danas manje-više svodi na psihijatre i kliničke psihologe u bolnicama, pa ako netko na neki način dospije do bolnice.. pa su ti ljudi neki bolji, neki lošiji, ima ih odličnih, pametnih i savjesnih, ali ima ih i koji pacijenta ni ne pogledaju. I onda naravno da se ta osoba ne želi liječit, kad vidi tko bi je trebao liječit. A i dobri i loši su, ovo samo pretpostavljam, prebukirani i ni ne mogu radit kako bi htjeli.
Odnedavno u Zagrebu ima jedna odlična udruga koja se trudi dodati i nekakvu međusobnu peer podršku osobama s psihičkim teškoćama, čine mi se simpatični ono malo što sam čitala, a posebno mi je genijalno njihovo ime - Ludruga
Inače, tu smo se uhvatili shizofrenije, koja je gadna, ali u današnje vrijeme i u budućnosti najčešća bolest je depresija. I pitanje je sasvim na mjestu, koliko je depresivan roditelj u stanju biti dobar roditelj (u emocionalnom smislu, ne onom bazičnom).
 |
|||
Odgovori s citatom
tangerina prvotno napisa
i kakve to veze ima. 
) patim od paničnog poremećaja i bila sam u situacijama kad se nisam usuđivala otići do najbliže trgovine, a i briga za djecu je u tim najkritičnijim periodima padala na mm i ostalu rodbinu. srećom, za moj poremećaj postoji adekvatan lijek pa sam nastavila živjeti i odgajati djecu onako kako mislim da zaslužuju. nadam se da su bili dovoljno mali da ne pamte baš te moje najgore epizode iako sam svjesna da su im negdje u dubini možda ostavile traga ... ali se tješim da smo svi mi više manje doživljavali neke traume u djetinjstvu pa su se mnogi izvukli bez ikakvih posljedica. 
Nije mi jasno otkud ti ovakav stav. Poznajem dovoljno ljudi i djece s posebnim potrebama i mogu reći da je takvo ponašanje iznimka, a ne pravilo.
