Trebalo bi postojati dohvatljiva institucionalizacija teških i neizlječivih psihičkih bolesnika, koja bi bila humanjia, od primjerice, Doma za smještaj pihičkih bolesnika u Trogiru (npr. kao što je u domu u Nuštru, kažu mi i da je zadarski i motovunski relativno human - izgledom i mogućnostima). Taj... taj u Trogiru trebate vidjeti, pokušalo nas je osoblje pripremiti riječima na to kako to izgleda, ali teško se riječima pripremiti... da je to baš tako.

Inače, prisilno liječenje ide samo onda kad psihobolesnik napravi nešto toliko grozno da je potrebno zvati policiju. U pravilu, evo ova iz Gromačine priče, nije napravila tako nešto - za nevoljenje i zanemarivanje, hodanje gol, cjelonoćne razgovore, defekaciju, griženje, pljuvanje itd. (malo detalja, čisto da znamo o čemu pričamo, da nije apstraktno) se ne zove policija.

Npr. onaj jedan psiho bolesnik je na Marjanu uzeo bebu iz kolica i bacio u pod. Obitelj... a pustila ga je, što da radi, tu je "sklanjaj se ko može" moto, dok se ne dogodi kriminal (pretpostavljam da je to bio slučaj i s marjanskim silovateljem/koljačem).

Socijalna služba... sumnjam da može nešto brzo i na dohvatljiv način napraviti. Neka prevencija (i jasne su mi sve negativne konotacije stila "pre-crime prevention" iz Posebne misije s Tom Cruiseom.

Obitelji psihičkih bolesnika uglavnom se snađu.. sub rosa, mimo institucija, na neki način, do kraja, pa što god to značilo (smrti psihičkog bolesnika) ili bijega iz obitelji (na način koji je opisala casa)... pa psihobolesnik postane, uvjetno rečeno, nečiji tuđi problem. Vjerojatno može i bolje od toga.

Kako - a vjerojatno je zakonodavstvo kod nas OK, ali ne štima ovaj implementacijski dio, tu smo slabi. Kako treba bolje - da imam taj how-to aktivirala bih se već negdje, na žalost - nemam ga, to je bila situacija "spašavaj se ko može" (jer uvijek je).