I meni su ta pitanja užasno glupa, ali uklapaju se u one standardne stereotipe o tome kako razgovor odraslih s djecom treba izgledati.
Što se tiče ovog "za kog navijaš"... moj sin do polaska u školu nije šljivio nogomet pol posto, onda je u nižim razredima OŠ oduševljeno igrao i pratio nogomet (i skupljao mnogobrojne sličice, učio podatke o nogometašima, i sl.), pa mu je interes postupno splašnjavao, sad pogleda utakmicu s pol oka, a zanimljiviji mu je rukomet.
U svim tim fazama ja zaista ne znam za koga je navijao, ako je za ikoga navijao. Sport se može pratiti i bez osjećaja pripadanja nekom klubu ili nekoj grupi.
Išao je par puta s prijateljem na Dinamove utakmice, i tome se jako veselio, ali i opet - bez ikakvih navijačkih osjećaja. Važnije mu je bilo da gleda utakmicu uživo i da na neki način sudjeluje u takvom događaju.
Tako da i ovdje, kao i u drugim stvarima u životu, ništa nije crno-bijelo. Niti je pitanje "za koga navijaš" tako maliciozno (prije bih rekla, bedasto za malu djecu), niti je navijanje ili ne-navijanje znak bilo čega.