Jednom davno, dok su mi godine počinjale sa 2 , imala sam dečka koji je jako volio nogomet i Ajduka, pa sam malo njemu za ljubav, a malo iz znatiželje jer nisam nikad bila, išla s njim na Poljud, na sjever. Vodili smo i klinca naše frendice koji je tad imao 8 godina, pa smo se iz sigurnosnih razloga povukli na rub tribine.

Igrali su Hajduk i Dinamo... u doba dok je Dinamo bio Croatia...
Prvo sam samo bila fascinirana bojkotom Dinamovih navijača koji su u tišini pratili utakmicu... a kako je vrijeme prolazilo, navijačko ludilo je postajalo sve žešće... i lagano se proširilo i do našeg naizgled sigurnog ruba tribine. Prvo sam umrla od straha... a onda sam shvatila da su ti "divljaci" izuzetno pažljivi i obazrivi prema meni i tom klincu. Naravno, vikala sam skupa s njima (ajd probaj ne vikat ) i došla doma skroz opuštena. Antistres program .
I još je Hajduk dobio utakmicu, pa su svi bili sretni, izgreda nije bilo... da je, tko za da li bi navijači bili ostali tako pažljivi.

Sad ne bi išla na utakmicu ni mrtva. Možda na hokej. Na nogomet nikad.