Mojca, neka nama tebe takve! Kiss!
I ne vidim što bi se ti trebala truditi osjećati nešto drugo, nego ono što osjećaš.

U mom prijateljskom krugu ima ljudi koji su sad u Moskvi i euforično skakuću, onih koje nogomet uopće ne zanima, onih kojima se od Mamić Modrić Lovrić Šuker &co dižu kose na glavi, onih koji se vesele, bez da misle da je ovo povijesni događaj herojskih razmijera neviđenih od stoljeća sedmog bez kojeg mi Hrvati ne bi bili mi Hrvati, te raznih drugih kombinacija.
(ja se veselim, odgledala tekme na rivama i ne samo naše, nego i četvrtfinala Belgijanaca i Francuza (sto ću, cura mi voli nogomet , meni nogomet malo spor i dosadan) u isto vrijeme potpisujem sve sto su napisali Anić, Pavičić, Tomić...
gledam da sjedim tamo gdje mi ne vijaju baklje oko glava, od thompsona&co ne možeš pobjeći, ali dok nema poznate operne arije, da se izdržati.)

Uz to nismo svi od istog “materijala” sto se tiče euforija, masovki i sličnog, sto također igra bitnu ulogu u tome kako ćemo doživljavati ovo nogometno ludilo. Ja sam frakcija tanja b. I ne mislim da to moram ikome objašnjavati, kao što i netko tko će sljedeća dva tjedna skakutati u kockicama sa osmijehom na licu, ne treba to objašnjavati meni)

Svatko ima pravo na svoje mišljenje. No nema pravo na svoje činjenice (citat)
E sad kako će se tko odnositi prema činjenicama vezane na koncept kruha i igara, na nogomet općenito, te na nogomet u nas, je individualan, osoban izbor.
Kojeg nadam se još uvijek imamo.