Oduvijek muku mučimo s E, i jednostavnim stvarima tipa Dobar dan, Dobro jutro, Izvoli, Hvala, Molim.

Kući smo prešli na bečki mod još davnih dana, ne psujemo, pričamo, objašnjavamo, pokazujemo primjerom.

I nikad, ali ama baš nikad svojevoljno nije nikog pozdravio, zahvalio, nešto zamolio.

Bez ustručavanja dijeli nepoznatim ljudima pridjeve (one neugodne, jel) i već dugo živim u uvjerenju kako imamo malo bezobrazno derište.

(naravno da sankcioniramo sve te divote, ali to je zapravo nebitno za temu.)

Sve do danas, kad sam u knjižnici pala na gu.icu od šoka.

"Gospodine, oprostite, mogu li molim vas na wc?"
"Hvala lijepo."

Daklem, kad sam uspjela zatvoriti usta, pitam ja njega objašnjenje, otkud to

A kaže mudrica meni: Odlučio sam probati biti pristojan, u stvari i nije tako teško kako sam mislio.

Pa što si sinko čekao toliko godina?

Bilo me strah.

Na sva moja daljnja nastojanja razgovor se svodio na "ne znam".

Ima li još klinaca koji su toliko skloni ekstremima?
Ja iskreno sumnjam da će ta pristojnost preko noći postati sastavni dio njegovog života, očekujem da će trebati više vremena da sjedne.

Boje li se vaši sedmogodišnjaci ljudi, jesu li nesigurni, i kako im pomažete u tome?