Pristojnost

[trampolina]

Oduvijek muku mučimo s E, i jednostavnim stvarima tipa Dobar dan, Dobro jutro, Izvoli, Hvala, Molim.

Kući smo prešli na bečki mod još davnih dana, ne psujemo, pričamo, objašnjavamo, pokazujemo primjerom.

I nikad, ali ama baš nikad svojevoljno nije nikog pozdravio, zahvalio, nešto zamolio.

Bez ustručavanja dijeli nepoznatim ljudima pridjeve (one neugodne, jel) i već dugo živim u uvjerenju kako imamo malo bezobrazno derište.

(naravno da sankcioniramo sve te divote, ali to je zapravo nebitno za temu.)

Sve do danas, kad sam u knjižnici pala na gu.icu od šoka.

"Gospodine, oprostite, mogu li molim vas na wc?"
"Hvala lijepo."

Daklem, kad sam uspjela zatvoriti usta, pitam ja njega objašnjenje, otkud to

A kaže mudrica meni: Odlučio sam probati biti pristojan, u stvari i nije tako teško kako sam mislio.

Pa što si sinko čekao toliko godina?

Bilo me strah.

Na sva moja daljnja nastojanja razgovor se svodio na "ne znam".

Ima li još klinaca koji su toliko skloni ekstremima?
Ja iskreno sumnjam da će ta pristojnost preko noći postati sastavni dio njegovog života, očekujem da će trebati više vremena da sjedne.

Boje li se vaši sedmogodišnjaci ljudi, jesu li nesigurni, i kako im pomažete u tome?

[marta]

Da, ima ih, jednostavno su takvi. Prođe ih to, bar je moga prošlo.
Negdje sam već pisala o tome. Na kraju ulice imamo jednu susjedu Bosanku, koja voli kad je lijepo vrijeme zakafanisat pred kucom. I jedan dan (prije jedno 3-4 godine) mi kaže:
- Ova tvoja dvojica (mislila je na stariju dvojicu) se razlikuju ko nebo i zemlja. A(tada je imao 9-10 godina) kad prolazi se pravi da me ne vidi, da me ne bi morao pozdraviti. A L (6-7)! Pa taj samo što ne popije kavu sa mnom.
L je jednostavno takav tip. Pristojni pristojković. Osim doma. U javnosti gradi o sebi sliku jako finog mladića. S 4.5 godina trazio je da ide susjedu na sprovod jer je smatrao da tako treba.
Stariji se u medjuvremenu otkravio i sad može sa svakom babom bacit spikicu. Al još ga uvijek muči pozdravljanje u ducanu.

[ana.m]

Moji nisu nepristojni alibaš ne vole pretjerano ulaziti u neke dubioze s ljudima koje ne znaju.
Uči će u dućan pozdraviti, odzraviti, reći hvala, ali su na prvu dosta sramežljivi kad im se izravno obrati.
Ova najmanja još nije ušla u tu kategoriju, ona si je sa svima dobra.

[Sanja :)]

Da, ima ih, jednostavno su takvi. Prođe ih to, bar je moga prošlo.
Negdje sam već pisala o tome. Na kraju ulice imamo jednu susjedu Bosanku, koja voli kad je lijepo vrijeme zakafanisat pred kucom. I jedan dan (prije jedno 3-4 godine) mi kaže:
- Ova tvoja dvojica (mislila je na stariju dvojicu) se razlikuju ko nebo i zemlja. A(tada je imao 9-10 godina) kad prolazi se pravi da me ne vidi, da me ne bi morao pozdraviti. A L (6-7)! Pa taj samo što ne popije kavu sa mnom.
L je jednostavno takav tip. Pristojni pristojković. Osim doma. U javnosti gradi o sebi sliku jako finog mladića. S 4.5 godina trazio je da ide susjedu na sprovod jer je smatrao da tako treba.
Stariji se u medjuvremenu otkravio i sad može sa svakom babom bacit spikicu. Al još ga uvijek muči pozdravljanje u ducanu.

[Sanja :)]

Pratim vas...

[summer]

moji su oboje izuzetno ekstrovertirani
zapocinju razgovore, pozdravljaju, zahvaljuju, ma naoko dusice, andjelcici mali
stariji je sad malo ipak suzdrzaniji nego kao dijete kad je svima prilazio, mladja je jos takva
ona je cak u utjerivackoj fazi, cim kihne, kaze 'a zivila?'
nekidan je pustila neku zenu s manjom curicom ispred sebe na toboganu, i kad su se popele, za njima vikala 'a reći hvala sta sam je pustila?'

[tanja_b]

Pa što si sinko čekao toliko godina?

Bilo me strah.

Joj, znaš da ga razumijem! Tako sam se i ja osjećala nekako u toj dobi. Bilo mi je užasno neugodno obratiti se nekome s "Vi", pa sam izbjegavala da se ikome obraćam

Moj sin srećom nema s tim problema, odnosno, ponekad zaboravi reći "hvala" ili pozdraviti, ali u većini situacija se sjeti. Generalno, mogu reći da je prilično pristojan.

[Val]

aj, i moji su suzdržani, pogotovo cure.
postoje odrasli koje, valjda, vole i nemaju problem s komunikacijom, a sve ostale ne doživljavaju.
evo, prvašica, s učiteljicom priča samo kad mora. tako je bilo i u vrtiću-kad se privikla, pričala je normalno.

[trampolina]

Ma razumijem ga i ja, ali ga treba preživit

Meni je kao maloj sve bilo neugodno, mislim da nisam do 10 godina sama kupila sladoled. Zato šta nisam znala jel se kaže vanilija ili vanilja, a čokoladu nisam voljela

Ali nikad nisam častila ljude, a ovaj moj bez pardona dijeli pravdu.

Čak se jednom skoro i na policajca zaletio jer je krivo pokopčao zašto mu se ovaj obraća.

Danas kao i jučer, pozdravlja susjede, blagajnice...

Ma jel moguće da mu je to sjelo doslovno preko noći?!

Jasno je meni da je uzrok svega introvertiranost, nelagoda i sramežljivost, ali u stvari ne znam kako se osim razgovorom nositi s tim. Sjećam se da sam sebi pomogla samo ja, ništa iz vani nije dopiralo do mene (ili samo nisam bila toga svjesna).

Ništa, uživat ću u blagodatima, valjda će potrajati.

Nije tema, ali moram pitati-kako vi potičete sigurnost, samouvjerenost i samosvijest? Jer meni se čini da radim zapravo ništa.

[Jurana]

Evo malo podsjetnika na sličnu temu prošle godine.

[Lotta]

nekidan je pustila neku zenu s manjom curicom ispred sebe na toboganu, i kad su se popele, za njima vikala 'a reći hvala sta sam je pustila?'

[koksy]

Moj šestogodišnjak je tek nedavno počeo pozdravljati, ali nakon što ja pozdravim. Dosad nije jer mu se jednostavno nije dalo tj. uopče nije doživio to da ja pozdravljam pa da bi trebao i on. Potpuna nezainteresiranot. Ali mali braco od 2,3 god viče u sav glas dobar dan! Hvala, molim, nazdravlje...to mu je bilo među prvim riječima. I sad stariji vidi kako su ljudi oduševljeni njegovoj pristojnošču pa je i on krenuo tim putem nebi li i on dobio pohvale od nepoznatih ljudi

[krojachica]

moje kumče je primjer transformacije iz malog divljaka u najpristojnijeg, suosječajnijeg i najdražeg dječaka na svijetu.
ni roditelji, ni mi okolo ne možemo vjerovati kako je takva promjena moguća i sad se što smo se svi skupa toliko
sekirali i brinuli "što će od njega biti".
Valjda eto, svaki trud oko odgoja ipak dođe na vidjelo, kod nekih prije, kod nekih kasnijeeeee

[kam]

Moji su onako "dobri"...
Znaju sve pristojne izraze i koriste ih ali jedini problem što se većini ljudi obraćaju sa TI ,pa čak i učiteljicama.
pod većinom ljudi mislim na ljude s kojima svakodnevno komuniciraju a trebali bi im se obraćati sa VI.
Da ne kompliciram evo jedan najbanalniji primjer:Ako mi trebaju otići na blagajnu provjeriti cijenu uredno će reći :Oprostite možete mi provjeriti cijenu.
A s druge strane bez problema učiteljici se obraća imenom ....
Poludim kad ih čujem ...

[zasad skulirana]

mojoj su none i nono "isprali mozak" toliko da vice dobar dan cim udje u DB,makar izasla iz njega prije 2min na wc,cim se vrati opet:dobar daaaan....govori to stalno i macku,podsjeca me na I. Kicmanovica kad je doso u Zg... pokusavam joj objasniti da je dovoljno reci samo jednom ali ne ide...svima je jako simpaticno naravno,nadam se da ce smanjit kako bude starija....