Nisam bila u Norveškoj, ali živjela sam više od 10 godina u USA. Iako mi se čini da su svi ovdje oduševljeni odlaskom u inozemstvo, o tome stvarno dobro treba razmisliti. Mi smo otišli odmah nakon faksa i nismo planirali ostati zauvijek. mm je dobio super ponudu za posao (iako mi radimo u deficitarnim zanimanjima pa to ne bi bio problem ni u hr) i odlučili smo otići. To je bilo 2000. i tad je situacija bila gora nego sada što se tiče ekonomije i standarda u hr, ali se ipak popravila do ove nesretne krize. Možda sam ja utopist, ali vjerujem da će neki napredak ipak doći, pogotovo za 20ak godina kad će tvoja djeca tražiti posao i da neće morati u inozemstvo

Moj najveći problem u životu vani nije bila druga kultura i privikavanje, nego usamljenost, bili smo tamo bez igdje ikoga. Naravno s vremenom smo našli prijatelje, ali nije to isto. Meni je bilo jako teško vidjeti obitelj svake 2 godine na najviše mjesec dana i onda natrag.
Tvoja situacija je ipak drukčija jer ti muž već tamo radi, ali koliko sam shvatila iz prijašnjih postova, možda bi i tamo radio po 2 mjeseca u komadu?
Da preseljenje znači da ćete biti skupa i da će on imati normalno radno vrijeme, onda bi i vrijedilo riskirati, ali ako će ti situacija biti ista razmisli želiš li za 10 godina raditi honorarne poslove u stranoj zemlji dok je muž opet na terenu.

Nadam se da te nisam uplašila, samo sam htjela pokazati drugu perspektivu jer mi se čini da se život vani jako idealizira. Sretno u svakom slučaju!