Ovisi koga pitaš i kojim načinom.Mima prvotno napisa
Kao i u najvećem broju iznesenih slučajeva ovdje, javljam se sa primjerom koji će dovesti u pitanje gore rečeno.
Ja sam dugo čekala i nisam započinjala razgovor sa jednom rođakinjom, a ispalo je da ju je baš nešto u stilu
"a kaj vi čekate?" otvorilo i da smo iskreno i otvoreno počele razgovarati.
Imala sam filing da bi ona htjela razgovarati, a nikako da krene i uvijek smo u nekakvoj žurbi.
U jednom trenutku mi je postalo neiskreno šutiti o nečem očitom, a kad sam odlučila krenuti,
činilo mi se je bezbolnije krenuti sa "pretpostavkom" da oni svojevoljno čekaju.
Zapravo, sad kad pogledam, dosta često o tome razgovaram s ljudima oko sebe.
Možda je meni lakše o tome pričati jer sam na neki način "s obje strane".
Znam da nije isto, ali je također bolna sekundarna nepolodnost, s kojom se dosta ljudi susreće,
a meni je baš nekako lagano skliznuti u razgovor o tome pa se može reći da "svi ljudi koje poznajem" znaju
moje želje, mogućnosti i nemogućnosti, a i ja njihove.
Ne radi znatiželje, nego kad s nekim podijeliš takve stvari to postaje jedan put zbližavanja, a valjda i svojevrsna psihoterapija.
Najbitnije je u cijeloj priči upotrijebiti svoju intuiciju, osluškivati drugog i pustiti da nas vodi naša ljudskost
a ne naša znatiželja.
 |
|||
Odgovori s citatom