 |
|||
Kako ste objasnili djeci pojam groblja?
Vjerujem da je dosta nas išlo sa djecom na groblje 01.11. Pišem na temi 3-6 godina pa...
Inače me moja mala cujica (3;09) uhvatila u laži: pa jekao si da je baka na nebu!
Ok, nije to ideja ovog posta.
Ono što sam htio upitati ovom mini anketom je naoko bezvezno pitanje, ali u suštini puno govori:
Da li je i vaše dijete zapjevalo "sretan rođendan" kad je došlo na groblje i vidjelo puno svijeća?
Ne spadamo u ovu dobnu skupinu, ima tek dvije... ali sam i ja puno sinoć razmišljala o ovom temi... jer sam sinoć ostala bez odgovora.
Moja je htjela puhati svjećice.Nije pjevala sretan rođendan... već Mamu kukumku.
Pratim.
mi smo s četverogodišnjakom par puta bili na groblju, na grobu moje pokojne bake i ujaka. I rekla sam mu da je tu pokopana mama njegovog djeda, koja je umrla i više je nema. On je ponovio da je ona unutra, a pojma nemam kako to doživljava. Nije se nešto posebno uznemirio, a groblje mu je jako interesantno.
Imam osjećaj da oni to nekako postepeno slažu u svojoj glavi, i da ne mogu odjednom ni shvatiti što to sve znači.
Ovo sa sretan rođendan mi je ustvari jako slatko <3
ja sam se jučer pola dana znojila misleći na 1000 pitanja koji bi mi 3,5 godišnji dvojac mogao postaviti....
no njima je jedina briga bila tko će prvi držati lampaš, tko će ga prvi staviti, kamo idemo dalje paliti....itd., nisu postavili niti jedno pitanje što tamo radimo...previše su zaokupljeni borbom između sebe
... a primpremljena priča je bila da palimo svjećice za drage ljude koji više nisu s nama, da su na nebu i odu tamo kada su jaaaaaaaaako stari, jaaaaaaaaaaako bolesni, da kao što cvjetić uvene, kao što našeg zeke više nema, tako se događa i ljudima....
ma onako, što iskrenije, a što laganije objašnjenje....samo me ustvari bilo strah potpitanja, ali evo...sve je ove godine prošlo okej....
bilo mi je najgore da deda i baka ne počnu objašnjavt gdje smo i što smo....tipa: ljudi su zaspali i ne budu se više probudili....pa daj ih sad spremi navečer na spavanje od straha da se ne budu probudili....ali opet ponavljam...dobro je prošlo....
da, baš je slatko ovo sretan rođendan
I moja je pjevala i puhala svjecice u toj dobi. Sad više ne pita puno, mi kažemo da idemo baki na groblje i to ke to.
Tamo se zakopava tijelo ljudi kada umru. Smrt smo pojašnjavali oduvijek a kako ja ne zazirem od smrti, nekako su i one "preskočile" taj dio. Tu i tamo ih zabrine kada ću ja umrijeti, pa im objašnjavam na primjeru njihovih baka da neću još jaaaako jaaaako dugo.
I objasnila sam da ljudi idu na groblje kada im nedostaje netko tko je umro i tamo je zakopan jer se osjećaju bliže toj osobi.
Moj (3,5) je imao tisuću pitanja ali sam ja to maksimalno pojednostavila - tu zakopamo nekoga kada umre...
Ne kuži on što to znači da je netko umro, ima na folkloru jednu koreografiju gdje se djeca kao igraju sprovoda pa je on mrtvac - valjda si je to s tim povezao...
a pitanja su bila: a di zakopaju? a kako to dignu? a tko zakopa? a kada? a koga?
jedino kad sam mu rekla da je tu zakopana moja baka onda me pitao kad ćemo kod nje na ručak - jer se kod baka uvijek ide na ručak...
po tom sam skužila da mu ustvari nije jasno ali ionako mu je najbitnije bilo paljenje lampaša
Po interesu koji pokazuje za grobove i mrtve, moja R. će biti forenzičarka. Ili arheologinja.Ljetos sam ih na moru odvela u katedralu & muzej, a njoj je od svega bio najnapetiji sarkofag s relikvijama. Jako ju je zanimalo što je unutra i tražila je da ga otvorimo. Slično je bilo i na grobovima rođaka. Zanima je kakve sve kosti ima kostur, kako se zove koja kost, kako se pravi mumija i zašto... Uglavnom, ove godine idem na Interliber s dugačkim popisom.
mi cesto pricamo o smrti, valjda ih to zanima pa ispituju. na znam zasad kako to shvacaju. ne sjecam se jesu li mislili da su svjecice za rodendan, znam da je njihova sestricna pjevala 'danas nam je divan dan' jednom kad smo dosli na groblje. ja nemam poteskoca da im pricam o tome pa im odgovorim sve sto ih zanima, znaju i da tijelo istrune i da se tako hrani zemlja, kakav je to kruzni proces i sve.
moja je smrt upoznala kad je uginula prva ribica, tamo s 2,5g.
na mirogoj idemo od kad se rodila i zna da su tamo ljudi koji su umrli. kad je bila jako mala (mladja od 2,5g) rekla sam joj da tu treba biti tiho jer oni kojih vise nema tu spavaju.
nije pitala detalje.
nije joj palo na pamet nikada puhati svijece na mirogoju.
zna da se pusu one na torti i zasto su na torti.
s obzirom da je znala da su nama neki bliski ljudi umrli, povezala je i jako rano da ljudi umiru.
za nebo je pitala kad je bila starija, valjda s 5g :/ (ne sjecam se vise).
ni ja nemam problema pricati o tome, ona mora sve znati, pa i svasta pita.
mislim da je s 5g zakljucila kako ce baba (njena prababa) prva umrijeti jer je najstarija, pa smo pricali i o tome da se ne umire samo od starosti.
samo je jednom izjavila da je tuzna sto cemo svi umrijeti pa tako i tata i ja. imala je 6.
Mi svoju (2 g) često vodimo na groblje I isto joj objašnjavamo da bake I dide kad su stari umru I odu na nebo I da mi onda tu zakopamo njihove stvari I sagradimo spomenik kao uspomenu na njih. I lampione palimo kao uspomenu na njih.
Uopće ne doživljava groblje kao nešto strašno, gleda slike bake I djeda na spomeniku, pali lampione, zabavno joj je.
Sinoć smo išli šetati uz groblje kad je pao mrak, bilo je baš lijepo gledati sve te svijeće kako gore...
I mi smo sinoć bili po mraku, bila je sva oduševljena, posebno mjestima gdje je bilo puno svijeća na hrpi. Glasno je komentirala 'koliko puno svijecica!' i jurila prema njima. Sve u svemu bilo joj je kako zabavno, jedino se zbunila kad smo rekli da idemo baki zapaliti svijeću, a bake nije bilo, pa je stalno pitala gdje je baka, a mi nismo imali neki suvisao odgovor. Sad ga moram smisliti do sljedećeg odlaska na groblje.
Nasa sedmogodisnjakinja ima prilicno jasnu sliku o groblju, zivotu i umiranju. Objasnjavali smo polako, kako je pitala. Sad je vise zanimaju price o zivotima ljudi kojima palimo svijece, nego samo umiranje i dolazak u grob. Mala nije pitala kome palimo svijece, samo je trcala odusevljena svjetlima. Opekla je ruku na poklopac svijece, nase objasnjavanje se svelo na to zasto svijece peku i da se ne smije trcati po nadgrobnim plocama, nema vremena za filozofiju.
leonisa i bubica su napisale ono što me interesiralo. moja je daleko od toga što znači smrt, život i sl.
pokazao sam joj jednom zgodom (moja greška!):
http://www.youtube.com/watch?v=Cf_mYUTssro (ima preko 36 milijuna pregleda!!!) i od tada mi svako objašnjenje pada u vodu: tko i zašto ide u nebo (do nedavno su stari i dobri ljudi išli u nebo), da li je to dobro ići u nebo ili ne... totalnu sam grešku napravio. ne znam ispraviti na njoj prihvatljiv način.
Ponavjam pitanje usput:
Da li je i vaše dijete zapjevalo "sretan rođendan" kad je došlo na groblje i vidjelo puno svijeća?
Moja kad vidi svijeću na TV pjeva. O, Pavlov upomoć!
Moje ne pjevaju jer te svijeće uopće ne doživljavaju ko rođendanske.
Smrt smo objasnili da ljudi koji umru su tu s nama samo ih više ne vidimo jer nemaju tijelo. Ili su s anđelima, i tamo im je lijepo. Tijelo umre jer je staro ili bolesno, i spremi se u grob (ružno mi je reći da se nekog zakopa u zemlju, djeci to može strašno zvučati). Na groblje idemo da se sjetimo onih koji su umrli. I za sad je prihvatljivo to objašnjenje.
Moja je pevala, i u crkvi kad su je babe vodile, i na groblju. Kad je bila manja, naravno.
Smrt, umiranje, groblje smo objasnili iskreno, ljudi koji umru (organizam prestane da radi) se tu zakopaju. Onda, posto joj je to bilo strasno sam ponudila nekoliko mogucnosti: neki ljudi veruju da duse odu na nebo, ili sa andjelima, neki veruju da se ponovo rodis kao nesto/neko drugi, a neki misle da te pojedu crvi i to je to.
Ona je izabrala opciju da se ponovo rodis
Ali kada joj je nedavno umrla prabaka onda mi je objasnjavala kako je baka sad na oblacima i gleda nas odozgo.
mi smo prošli vikend bila na 3 različita groblja podalje od Zg, i kad smo jučer navečer išli na jedno zagrebačko najmanji reko idemo U K. ( jedno od mjesta gdje smo bili prošli vikend) jer je vidio da pakiramo svijeće, , danas ujutro smo bili na isto jednom zagrebačkom i mali opet istu rečenicu. Istina češće idemo na groblja izvan zagreba, pa mali povezuje svijeće s određenim gradom.
nije pjevao sretan rođendan, ali kad smo stajali kod križa a tam upaljeno 2milijarce lampaša, rekli su klinci da je jaaako toplo.
Moja ne pjeva sretan rođendan, ali voli fotografirati grobovesviđa joj se cvijeće, izgleda.
Nemamo neku tradiciju obilaženja grobova, ali prošle godine smo bili na grobu njene prabake u ovo doba (tad je imala oko 5,5 godina). Malo ju je mučilo što nije nikad upoznala koju od prabaka.
Kako objasniti pojam smrti? Ispada da svi pokušavamo na neki način zaštititi djecu od toga. Ono što mislim da bi trebalo - prvo sebi odgovoriti na ta pitanja. Što zaista o smrti mislimo ili vjerujemo? Tada te odgovore treba reći djetetu na način primjeren dobi. Ako vjerujete da se ide na nebo recite tako, ali nemojte govoriti nešto u što ne vjerujete, bit ćete nesigurni i dijete će se tek tada početi bojati.
Tako je moj odgovor na pitanje o smrti bio je da na to nitko ne zna točan odgovor. Ukratko sam prepričala ateistički stav, katolički i reinkarnaciju. Zadnje joj se najviše svidjelo. Rekla sam i kako je moje mišljenje da se to ne može doznati, i da je to ono što ljude najviše plaši - strah od nepoznatog. Ali budući da svi ljudi i sva živa bića umiru, mislim da je smrt prirodna i da se nema smisla bojati. Možda bude i nešto zanimljivo nakon smrti. Taj razgovor smo imale prvi put s neke 4 godine, kasnije smo još par puta došli na tu temu, ali za sad mi se čiini da joj je sve skupa dobro sjelo.
Bitno mi je bilo da sam ranije razmišljala o tome i jedino do čega sam došla bilo je da moram priznati da jednostavno ne znam.
Jednostavno smo vodili djecu od jako rane dobi na groblje u vrijeme Svih svetih i na godišnjice smrti ili rođendane naših pokojnih.
Nikad im nije palo na pamet lampaše na groblju povezivati sa svjećicama i rođendanima. Smrt nam nije tabu tema. Mislim da su se prvi put sreli s tim kad im je umro pradjed (mm-ov djed) - imali su 4 i 5 goidna. Brzo nakon toga umrla je moja baka - djeca su smrt tako povezala sa starošću jer je oboje članova obitelji bilo 90+ i oni su ih poznavali kao stare i nemoćne osobe. Kasnije se taj pojam polako proširio i na drugačije načine umiranja.
Nije bilo nekih posebnih pitanja kamo idu ljudi nakon smrti.
mi smo preskočili dio s pokopom (ateisti smo pa nema duše koja odlazi u raj)
groblje je mjesto gdje su spomenici umrlima. tako mi je trenutno najlakše
ja sam jedino pazila kako jo reci da ljudi ne umiru samo od starosti vec i nesrece i bolesti, a da joj ne stvorim fobiju, pa sam jako pazljivo objasnjavala.
Nažalost, često ti život pruži priliku da i to objasniš. Moji su imali mislim 7 i 8 godina kad je umrla moja kolegica s posla i ostavila dvoje djece njihove dobi. Evo, i danas smo joj išli zapaliti svjećicu. Moja djeca su znala što se dogodilo i kamo sam otišla (na sprovod) ali više nisu imali tri godine pa nije bilo opasnosti od nekih fobija. U dobi od tri godine više su se bojali krampusa, pa sam baš jednom prilikom rekla da se ne treba bojati izmišljenih plišanih vragova nego stvarnih opasnosti - rata, nesreća i sličnih stvari.leonisa prvotno napisa
eh da...tako je tamo s 5 imala uzasan strah od zlih ljudi. nije mogla zaspati navecer i budila se po noci.
eh,sta ova tema nije bila otvorena uoci blagdana....ja sam se,neznajuci sto bi rekla mojoj znatizeljnoj N (2g), odlucila ne voditi ju na groblje...sto god sam pocela za pripremu smisljati u glavi kao odgovor mi je zvucalo prekomplicirano....
s obzirom da u zadnje stalno hoda okolo i pjeva sretan rodjendan vidim da sam dobro odlucila...
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 02.11.2013. at 23:37
sto jednostavnije
al ni to nije garancija da djeca nece i dalje imati pitanja, sto je isto ok!
niti ne treba ocekivati da djeca u toj dobi imaju konacnu sliku o tome ili (ne daj boze
moj sin od 7 godina je jucer pitao jel bi baka da je jos ziva vec odavno umrla
i jel postoje neki ljudi koji zive cijeli zivot
ja sam malo promašila odgovor, budući da je pitanje baš o grobljima a ne o smrti - o tom smo manje govorili, mislim da sam rekla da se tu pokopa čovjek kad umre
već smo prije govorili o raznim nezgodnim detaljima što se dogodi s tijelom ljudi i životinja kad uginu, slijedom potpitanja objasnila sam da će ako nema u blizini nekih većih mesoždera tijelo razgraditi crvići i razni mkrobi i na kraju će nastati humus koji gnoji zemlju za nove biljke, pa je to bio na neki način sretan kraj priče (kod kuće odvajamo i sav razgradiv otpad koji bacamo u kompost pa je to bilo razumljivo)
o nadgrobnim spomenicima i cvijeću se ne sjećam puno podpitanja pa bih rekla da je to brzo shvatila, pitala bi me kad bi vidjeli groblje jesu li tu pokopani ljudi, ja bih rekla da jesu i to je uglavnom bilo to.
Mi smo svojeg vodili od najmanje dobi na groblje. Kad je počeo ispitivati odgovor je bio ljudi umru (od starosti, jako teške bolesti ili neke nesreće) i zakopamo ih u grob, duša odlazi na nebo.
Nije bilo dodatnih pitanja u ranoj dobi.
Sad sa 6 godina vidim da več ima težih pitanja.
Bili smo na grobu mojih preranoumrlih prijatelja, pitao je a gdje će biti moj i MM - ov grob.
Objasnila sam da još ne razmišljamo o tome, a da ćemo ga jednog dana kupiti.
Pored minijaturnih grobova (za urne) pitao je zašto su neki tako mali.
Rekla sam da neki ljudi žele da ih se nakon smrti spali i onda ih se stai u urnu, a urna je mala, zato je i mali grob.
Pored Isusa na križu (velikog) pitao je da li je to pravi Isus. Odgovor: nije, to je kip. Gdje je Isusov grob?,...
Uvijek pokušavam odgovoriti (kao i na sva škakljiva pitanja) čim istinitije i jednostavnije. Nadam se da je to ispravan način.
Meni je "problematičnije" što stvarno često idemo na groblje, to nam je bliži put za u šumu, pa se on i nećak igraju da iz grobova izlaže anđeli i demoni i da ih naganjaju.
Meni ne smeta takva igra, ali pretpostavljam da ih netko čuje, nekome bi sigurno smetala.
Ufff, prepoznajem svog mlađeg u ovome - taj je i jučer pokušavao trčati po groblju, morala sam ga više puta upozoriti da to nije PRISTOJNO i da mnoge ljude smeta. Prestane, prođe deset minuta, pa onda iznova.
Zbog tog razloga se ne bih puno uzrujavala - dijete treba upozoriti onoliko puta koliko treba. Isto vrijedi i za puhanje svjećica na groblju, rekla bih "nisu na torti, ne pušemo u ove" i gotovo. Tako se stvara novi uvjetovani refleks - pušemo svjećice samo na torti i tada se pjeva rođendanska pjesma.
Anemona, pitanje Isusovog groba potaklo je kod mog mlađeg sina interes za križarske ratove i povijest općenito. Okreneš odgovor u smjeru koji ti odgovara i čekaš koje će biti iduće pitanje.
Ja sam izgubila mamu kad sam imala 18 godina, tako da starijega vodim na groblje od kada se rodio(5 ipo godina), a i mlađega isto tako. obožavaju ići na groblje, u prirodi je na uzvisini i jako je lijepo, to im je uvijek doživljaj. stariji zna da tu spava njegova baka, a da joj je duša na nebu. redovito joj crta, moli joj se , uživa birati svijeće i cvijeće. Ima puno pitanja, ja na sve odgovoram iskreno, sve odlično prihvaća bez strahova...jedino mi je bilo teško kad je pitao mogu li djeca umirati, a i to sam mu iskreno odgovorila.
Moji klinci (3,5) su po prvi puta suočeni sa smrću. Mislim da smo do sada sve dobro odradili - pripremali smo ih, objasnili i objašnjavamo i dalje kad pitaju. Moja je dvojba voditi ih ili ne na ispraćaj (krematorij). Kakva su vaša iskustva?
ja sam svojeg tada 2-godišnjaka vodila na sprovod, klinku nisam jer je svekrva inzistirala da mala ne dolazi na sprovodm kad je imala 18 mjeseci, napravila kombinaciju pa sam je ostavila doma, malog klinca sam vodila na sprovod kad je bio 18 mjeseci,( kod jednog ispračaja kad je bio ni 6 mjeseci sam ga ostavila s kumom u autu i odmah posle otišla doma) svučajno se tako potrefilo
tesko je reci, ali ja mislim da ja nebi
istekao mi edit:
ja jesam imala smrtne slucajeve u obitelji kad su bili otprilike te dobi, ali ja ih nisam vodila. rekla sam im tko je umro i zasto (bila je bolest u pitanjiu), ali ih nisam vodila na pogreb.
Ja isto ne bi - vise da ne ometaju druge - tesko je od tako male djece trazit da budu mirni. A ne vjerujem da ce oni ispracaj dozivjeti bas kao ispracaj.
moj najstariji je nabrao tratinčice i dijelio ljudima pa su ih bacali u raku
Vilenjaku (4) je prije mjesec dana umro deda (s kojim nije bio pretjerano blizak za razliku od drugog dede koji mu je centar svijeta) i on je tijekom sprovoda s drugim dedom šetao okolo, nije bio na sprovodu. Objasnila sam mu da ga više nema, da mu je zadnjih godina bilo teško živjeti jako bolestan (nismo vjernici) na što je on zaključio da će se deda sada raspasti (znam, morbidno zvuči), ali da mu je bolje na cvjetnom groblju u planinama nego biti jako bolestan u bolnici. Taman nam se desilo i spašavanje bolesne ptice koja je poslije uginula pa su on i mm obavili njezin pokop i onda si je valjda mogao i vizualizirati odlazak dede. Svatko zna procijeniti svoje dijete. Moj je jako emotivan i mm nije htio da ga vodimo.
Poslije sam ga odvela da vidi gdje je sada deda.
Nama je uginula kujica za koju je malena bila jako vezana, od rođenja. Svaki dan me ispitivala gdje je ona, ja sam joj rekla da je preminula i da je više nema ( za razliku od muža koji je rekao da spava :O ). Kad je došla nova kujica odmah ju je zavoljela, čekali smo 3 mjeseca da odradi taj svoj dio tugovanja koji se najčešće svodio na ispitivanje gdje je Nani, i svaki put sam joj rekla da je preminula.
Nisam joj govorila da je bila bolesna i da je zato uginula jer sam se bojala da će bolest povezivat sa smrću što nije baš najbolje, obzirom da se većinom ne umire od prehlade, a nisam joj ni govorila da Nani spava jer bi san mogla povezivat sa smrću-što isto tako nije dobro. Kad me sljedeći put pita ( sad je starija) odgovorit ću joj da je došlo vrijeme da ta životinja ili čovjek napusti ovaj život i krene u drugi - u što ja vjerujem.
Mi svog tada cetverogodisnjaka nismo vodili na samu sahranu, kad idemo zapaliti svijecu ga vodimo uvijek.
Nisam dovršila do kraja najveći je iso na sprovod od dede s 6 godina, a posle i kod baka i dođe s malo više godina. Klinka na sprovod od bake i bake s 4.5 godina, P potom dedi s 5.5 i nije mi to nimalo čudno vidjeti djecu na sprovodu, i sestra je vodila svoje sve na sprovode. U djeca idu na groblja gdje su im preci pokopani.
Posljednje uređivanje od jelena.O : 02.10.2016. at 21:04
I da moj najstariji voli još uvijek reci kad ide k mojima(sestre i braca) da ide kod bake, mala to ponekad veli, a najmanji nema tog osjećaja jer je preostali deda umro kad je on bio 15mjeseci,
Posljednje uređivanje od jelena.O : 02.10.2016. at 21:09
Moj Bruno ce za 2 mj imati 4 godine, i oduvijek ga vodimo sa sobom na groblje braci kad idemo, doduse ne svaki put ali par puta godisnje. Mi tamo uvjek imamo neki autic kod spomenika pa ga on voza, pregleda andelke pa ih vrati, ponekad pusu da, pomogne drzat i polozit lampion.. naucio je i da se prekrizi, sve svojom voljom. Mi kazemo tu je braco, ali jos nije bilo nekakvih dubljih razgovora. Jos je mali, ali vec zna za to mjesto i odrasta uz to saznanje koje ce se narednih godina lagano oblikovat u odgovore prikladne njegovoj dobi tj.uzrastu. Nece biti sok tipa onoga da npr sa 10, 15 godina sazna da je imao brata. Ovako on vec ima tu ljubav u sebi prema njemu, a vrijeme ce dalje cinit svoje.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom