Nama je uginula kujica za koju je malena bila jako vezana, od rođenja. Svaki dan me ispitivala gdje je ona, ja sam joj rekla da je preminula i da je više nema ( za razliku od muža koji je rekao da spava :O ). Kad je došla nova kujica odmah ju je zavoljela, čekali smo 3 mjeseca da odradi taj svoj dio tugovanja koji se najčešće svodio na ispitivanje gdje je Nani, i svaki put sam joj rekla da je preminula.

Nisam joj govorila da je bila bolesna i da je zato uginula jer sam se bojala da će bolest povezivat sa smrću što nije baš najbolje, obzirom da se većinom ne umire od prehlade, a nisam joj ni govorila da Nani spava jer bi san mogla povezivat sa smrću-što isto tako nije dobro. Kad me sljedeći put pita ( sad je starija) odgovorit ću joj da je došlo vrijeme da ta životinja ili čovjek napusti ovaj život i krene u drugi - u što ja vjerujem.