Boriti njihove bitke?

[Peterlin]

Eh, na neki način zavidim roditeljima koji od svoje djece čuju pritužbe na nečije ponašanje u razredu.

Mislim da moj mlađi ni dan danas ne zna kako je to imati mir u razredu, bez zlostavljača i ometača, a ne znaju ni njegovi razredni kolege jer uopće nisu imali mogućnost to iskusiti. To je tragedija - klinci misle da je takvo ponašanje normalno jer se ni druga djeca ni odrasli nisu uspjeli izboriti da se tome stane na kraj. Zapravo NISMO se uspjeli izboriti, a mnogo nas je pokušalo.

Odrastao čovjek može štajaznam promijeniti posao, požaliti se ovome ili onome, učiniti nešto da promijeni situaciju. Djeca ne mogu. OSUĐENI su jedni na druge u osnovnoj školi. Mene srce boli kad čujem te priče o ponašanju koje je točno na granici nasilja i ne prestaje godinama, a djeca su navikla to prihvaćati jer drugo ne mogu.

[rehab]

Moje početno pitanje je bilo treba li reagirati uopće. Ima iskustava gdje sitnica prelazi u pravo maltretiranje.
Ovo " a ne "sad će to mama riješiti" " karikiraš, pretpostavljam, jasno da mi ne pada na pamet to reći. Ima valjda i nešto između. Ne znam što bi to bilo prosječno i zdravo dijete, ja se kao školarka nisam znala sa sličnim situacijama nositi. I mislim da je sklizak teren ovo "ti to sigurno možeš, riješit ćeš sam". Što ako ipak ne može pa se uz problem u školi još pojavi i problem što je podbacio u nečemu što sigurno može? Nit osnaživanje počinje kroz jednu situaciju niti je propalo ako nešto riješimo što možda nismo trebali.

Bukvalno me čitaš, ja sam govorila o stavu koje naše dijete upija, naravno da mu nećeš reći doslovno "sad će to mama riješiti", niti "ti to možeš sam", pa se dijete osjeti obeshrabreno zato što to nije moglo samo, karikirala sam.
Načelno se slažem sa svime gore napisanim, već sam i sama napisala da ne postoji instant rješenje i da uvijek postoji mogućnost pogreške. Unatoč tome, moj općeniti stav je takav kakav jest. Drugi se mogu slagati ili ne slagati samnom. Vjerojatno ću koji put i pogriješiti, kao što će pogriješiti i onaj roditelj koji će krenuti to rješavati sa djecom na suprotnoj strani, tetom, učiteljicom... Ali moj općeniti stav je da se djeca u ovakvim situacijama mogu sama izboriti za sebe.

[AdioMare]

Što ako ipak ne može pa se uz problem u školi još pojavi i problem što je podbacio u nečemu što sigurno može? Nit osnaživanje počinje kroz jednu situaciju niti je propalo ako nešto riješimo što možda nismo trebali.

X
a evo i sažeto u 2 rečenice sve što ja pokušavam reći.
niti mislim da se treba potpuno izmaknuti niti ja to osobno želim.
niti je osnaživanje jednim potezom riješeno, niti je totalno propalo ako se roditelj upleo, to pokušavam reći.
ne volim te neke uklesane odgojne stavove, tipa ja baš bi, ili baš ne bi. odgoj je živ i živiš ga nekad bolje nekad lošije.

[leonisa]

x na AM

i uz to mislim da i u situacijama koje mi rjesavamo dijete osnazujemo, dijete uci.
bitno je kako to rjesavamo.

[AdioMare]

rehab, ako nećeš izgovoriti "sad će to mamica" a onda bome niti ne pokazuješ stavom jer tako niti ne misliš.

[rehab]

rehab, ako nećeš izgovoriti "sad će to mamica" a onda bome niti ne pokazuješ stavom jer tako niti ne misliš.

O da, neke mame nisu svjesne da tako postupaju i da šalju djetetu takvu poruku. One možda ne bi željele da se tako postave, ali na kraju tako ispada. Ja ne znam kako protumačiti silne razgovore i rješavanja s djecom, tetama, učiteljicama, nečega što je, po meni, sasvim normalna pojava u razredima, na igralištima, u parkovima i slično (opet napominjem da pišem na temelju općenitog dojma koji sam stekla čitajući ovaj forum). Ne vidim što dijete iz tog korisno pokupi i nauči, niti kako na taj način postaje sposobno i kompetentno, ako mu mi ne dopuštamo da stekne svoje osjećaje i doživljaj neke situacije (kako je netko iznad super napisao) i rješavamo tu situaciju umjesto djeteta i bez djeteta.

[aleksandra70vanja]

ponavljam tema mi je došla kao naručena samo ne mogu reći je li mi melem na ranu jer vidim da nisam jedina
ili mi je sol na ranu jer ne vidim neko rješenje
osnovni problem mi je s V naj frendicom koja čija je mama moja frendica
i tu mi je jako teško jer ja volim i to dijete i njenu mamu
i znam da mi nešto treba da se njoj mogu uvjek obratiti i da će mi pomoći
ali tu se razilazimo, oko djece, i bojim se da je prijateljstvo ozbiljno narušeno
ali sada još neću o tome
nego bih ispričala drugu situaciju (iako je i ta povezana s ovom prvom, jer sam se godinama u ovoj prvoj
postavljala da je dijete treba samo riještiti, da ne smije biti cendrava, a to je sve bio stav mame te curice koji sam ja progutala kao štuka)

mi na ulazu u zgradu imamo portafon sa šifrom za ulaz
i jedan dječak je saznao tu šifru
kako, ne znam, moja V kaže da mu nije rekla, da je on vidio kada je ona ukucavala
nebitno
i od proljeća taj mali svako malo otvara naš ulaz sa šifrom i ulazi u zgradu
uvodi i drugu djecu, oni trče po hodnicima
susjedi su ga pitali što traži, kaže da je došao V
i više puta su se nama susjedi obraćali da to nije u redu da tuđa djeca divljaju po našoj zgradi, tko će odgovarati ako naprave štetu...
(to su penzići uglavnom)
ja ne mislim da će mali nešto napraviti, ali me nervira kada mi zazvoni da je netko otvorio vrata na našu šifru, pogotovo kada znam da V treba doći kući
i onda stojim na vratima i čekam, a nema nikoga
ili kada svako toliko dolje zvrca
e tu smo mi napravili grešku (više MM, da opravdam sebe)
pod pritiskom susjeda on je rekao V da kako je mogla malome dati šifru, da to je kao da mu je dala ključ od stana
da što ako se nešto dogodi
i to je V počelo mučiti
ali dijete šuti
i dođem na informacije, učiteljica mi kaže da su imali situaciju ka je čula kako v govori tom malom da neka više ne otvara vrata
da ga moli da to ne radi, da se tata ljuti na nju
mali se smije njoj u lice
i kaže učiteljica da se nastoji ne mješati u dječje stvari, ali tu se umješala
ne direktno malom, pitala je V o čemu se radi, ona je rekla i ona je učiteljica na sro pričala kako tako nešto nije u redu
da ne treba iskorištavati povjeriljive podatke.....
da bi nakon tog sata mali izjurio na hodnik i na sav glas vikao našu šifru
i učiteljica me zamolila, sramote da ona mene moli za moje dijete, da ne radimo pritisak na V radi toga, da ona stvarno nije kriva
da je ona pokušavala to s malim rještiti, ali nije išlo
mi smo rekli V da se više na to ne obazire, nećemo ni mi, nije kriva
ona je htjela da ja razgovaram s njegovim roditeljima, ali ja nisam htjela
mali je nastavio zvoniti, jedno popodne V i MM upravo izlaze iz zgrade kada vide malog da zvoni
MM mu kaže da to ne radi, mali se odmakne na 20 m i cereka se
ja gledam s prozora
oni sjednu u auto i odu, mali opet počne dolje zvoniti
ja se spustim i kažem mu da to niej lijepo, da nas ometa, on se smije
s njim jedan drugi dječa iz susjednog razreda, mali se sav ukmusio mada se njemu ne obraćam
i on meni "gospođo oprostite molim Vas zbog ove situacije"

bio mi je tako simpa, a to i pokazuje da s nekom djecom možeš razgovarati i da će shvatiti, kod neke ćeš naići na zid i ne možeš ništa

[tanja_b]

nego bih ispričala drugu situaciju (iako je i ta povezana s ovom prvom, jer sam se godinama u ovoj prvoj
postavljala da je dijete treba samo riještiti, da ne smije biti cendrava, a to je sve bio stav mame te curice koji sam ja progutala kao štuka)

Uf, meni se ta situacija nimalo ne sviđa, vrlo je neugodna i to mi ne izgleda kao nešto što dijete može samo riješiti. Pa vidiš da ne može ni učiteljica. Tu mislim da bi se moralo uključiti roditelje tog malog.

[aleksandra70vanja]

ina niz
i tu nisam dalje reagirala
da bi na idućim informacijama, ja taman u učionici
zvoni meni mobitel (inače ga uvjek isključim)
zove MM da je V došla kući da ju je taj dječak udario šakom po sred čela
učiteljica čuje o čemu se radi, nije bilo na nastavi već poslije nastave (ali još u školi)
"probajte to riještiti s njegovim roditeljima"
i na to čak ne bi
ali zovem dijete da ptiam što je bilo, ona je njemu rekla nešto totalno bzvz (po meni, a i da mu je i rekla nešto ružno, što nije, ništa ne opravdava udarac)
i on ju je šakom u glavu
i što je mene ražalostilo
dijete je samo krenulo iz škole i išlo zvoniti malom na vrata, htjela je sama razgovarati s njegovim tatom, da mu kaže da je ne udara i da nam ne zvoni više na vrata
e tu sam se osjetila kao zadnje govno
dijete je vidjelo da nikakve koristi od mene i da mora preuzeti stvar u svoje ruke
i otišla čovjeku pozvoniti
nitko nije otvarao
potražila sam ga na poslu (radi u blizini)
nije ga bilo ali ga je njegova radnica nazvala
da bi on mene oprao što ga uznemiravam na poslu
i da moja mala provocira njegovog malog
kad sam ga pitala kako
rekao je što ja znam, viče mu (izmišljeno prezime) :mesiću, mesiću
ja kažem kakva je to provokacija ako ga zove njegovim prezimenom
a da ga to i smeta ne smije je udarati
naravno on ne opravdava udaranje, ali maltene što ja hoću
ja sam rekla da ću ja maloj zabraniti da ga zove prezimenom, da mu se i obraća ako je to njemu provokacija
a da njega molim da kaže svom da ne udara moje dijete
i da nam više ne zvoni

evo tako je završila moja intervencija
ako ništa, mali više ne zvoni
i penzići su mirni

[Jurana]

edit: ovo je bilo nakon prvog aleksinog posta
Ja ne bih čak ni rekla da je to uopće nešto između V. i tog malog. Mali jednostavno sve vas tlači, pa i stanare zgrade. Niti je to V.-in problem, niti to ona treba rješavati.
Zapravo, jedini njen problem je bio što joj tata na tren nije vjerovao, ali, eto, to je prošlo.

[Peterlin]

Uf, meni se ta situacija nimalo ne sviđa, vrlo je neugodna i to mi ne izgleda kao nešto što dijete može samo riješiti. Pa vidiš da ne može ni učiteljica. Tu mislim da bi se moralo uključiti roditelje tog malog.

Prema mom iskustvu, to ti je beznadno.

Nama su isto zvonikali, bacali petarde na balkon, ulazili u ulaz (nemamo šifru nego ključ, ali vrli susjedi ponekad ostave pritvorena vrata), da ne opisujem.... Popričala sa roditeljima više puta ali oni ne kuže u čemu je problem ili se prave da ne kuže, kažu da su to "dječja posla". Uffff.... Ništa nismo riješili. Malo odahnem kad se interes ovakvih baraba preseli na druge klince, ali to cirkulira - ne zna se kad ćeš ponovno doći na red. Ta bagra nema ni straha ni poštovanja prema nikome. Njihova je logika (a to su čuli doma od odraslih) da su maloljetni i da im nitko ništa ne može.

Ja tješim sina da će takve život kad tad naučiti sve ono što nisu uspjeli učitelji, što su propustili roditelji i drugi... Ufff, jadna mi je to utjeha.

[AdioMare]

možda krivo čitam, rehab, ali iz tvojih postova čitam neke poruke tipa:"tko je naše bitke vodio i vidi nas, što nam fali", "generalni raspašoj svuda", "ode mast u propast"...
uopće se ne slažem s time.
a malo mi je bezveze postavljat se kao da znam kakvu neka mama poruku šalje djetetu govorom svoga tijela, je li ona mislila baš onako kakvu je poruku poslala, što se smije što ne smije iz svega niti naslutiti...
ne funkcioniram ja tako.

[rehab]

edit: ovo je bilo nakon prvog aleksinog posta
Ja ne bih čak ni rekla da je to uopće nešto između V. i tog malog. Mali jednostavno sve vas tlači, pa i stanare zgrade. Niti je to V.-in problem, niti to ona treba rješavati.
Zapravo, jedini njen problem je bio što joj tata na tren nije vjerovao, ali, eto, to je prošlo.

x

[Angie75]

Jel bi bio problem promijeniti šifru ulaza?
Meni je to što taj mali radi užasno, i duboko suosjećam i s V. i s tobom :hug:

[aleksandra70vanja]

pitali smo nadstojnika u zgradi pa je rekao da je to komplicirano
misliili smo zvati dirktno upravitelja
ali mali je srećom prestao
no i dalje mislim da bi bilo dobro promjeniti
za ubuduće

[Dijana]

Uh aleks, baš ružno...ali ipak si to na kraju uspjela riješiti, mali vam više ne zvoni.
a svaka čast i V. , ja moju ne mogu zamislit da zvoni nekome na vrata i traži razgovarati.
Moja bi izvršila sav mogući pritisak na nas da riješimo tu situaciju, ali zapravo ne bi ni
trebala, jer je jasno da dijete to zbilja nije trebalo samo rješavati..
A imate i dobru i toplu učiteljicu, moram primijetiti..

[Anemona]

Imam u blizini situaciji gdje bih ja "na guzicu progovorila", ali mama ne intervenira.
Dijete ima najbolju prijateljicu (susjedu) koja je konstantno maltretira, brani joj druženje s bilo kojom drugom djecom, i svega tu ima.
Poanta je da ju drži pod potpunom kontrolom, sve mora biti po njezinom, sve igre kako ona odredi i cijelo vrijeme joj prijeti "jer ti ja više neću biti prijateljica".
Čak joj uzima i omiljene stvari, a ova prva šuti "jer joj neće biti više prijateljica",...

Nevjerojatno je koliki zamah je uzelo to maltretiranje i koliku širinu.
Maltretirana curica šuti i trpi, mama gleda i šuti da se ne zamjeri roditeljima.

Koju poruku šalje djetetu?

Znamo biti često zajedno u društvu dok se to događa - u meni sve vrišti koliko vidiš da je situacija potpuno pogrešna.

Kad je mala agresorica počela ispred mene raditi pizdarije, ja sam ustala i jasno i glasno rekla ispred njezine mame prestani raditi to i to, jer je to ružno iz xy razloga.
Agresorica je prestala i točno vidiš kako je maltretiranom djetetu laknulo.
Mama agresorice je sasvim ok prihvatila komentar.
....

[rehab]

možda krivo čitam, rehab, ali iz tvojih postova čitam neke poruke tipa:"tko je naše bitke vodio i vidi nas, što nam fali", "generalni raspašoj svuda", "ode mast u propast"...
uopće se ne slažem s time.
a malo mi je bezveze postavljat se kao da znam kakvu neka mama poruku šalje djetetu govorom svoga tijela, je li ona mislila baš onako kakvu je poruku poslala, što se smije što ne smije iz svega niti naslutiti...
ne funkcioniram ja tako.

Ajmo reć da sam negdje na sredini, nemam tako radikalan stav da je prije apsolutno sve bilo bolje i šta nam sad fali, ali neke stvari iz našeg djetinjstva mi se više sviđaju nego ove danas. Npr. osobno nemam problem s tim što se moj sin i njegov najbolji prijatelj iz susjedstva posvađaju za neku igračku, počupaju se, a onda se za 5 minuta opet super igraju kao da ništa nije bilo. Neka mama bi već tu reagirala, prekinula kontakte među djecom, razgovarala s roditeljima drugog djeteta, itd, a ja bih osobno reagirala kad bi moje dijete bilo sustavno udarano, tlačeno i ponižavano od strane tog djeteta. Ja naprosto ne smatram da je svaka poruga i udarac među djecom automatski nasilje, zlostavljanje, alarm za SOS i slično. Nastojim razlikovati tipične dječje trzavice od stvarnog nasilja i mislim da su djeca koja odrastaju u takvom druženju s djecom sposobnija zauzeti se za sebe.

[aleksandra70vanja]

Anemona, ti to pričaš o meni?
(znam da ne, ali kao da)

Dijana, imamo predobru učiteljicu

[marta]

S obzirom da sam imala ijeli niz situacija sa svojom djecom, u svim tim mogucim ulogama, mogu potpisati Peterlin, samo neki koji žele čuti ća poslušati i riješiti, ALI moram još jedan dodatak tu napisati. Svatko ima gumb za pritisnut, ponekad to nije ono nešto normalno i suvislo kako bismo mi to željeli, nego je jednostavno neki drugi nivo. Taj drugi nivo se često može pogoditi i ljudima koji ne reagiraju na "molim vas, biste li..."
Ja sam jednom majmunu (odraslom) koji je prijetio mom klincu uletila doma 10 minuta nakon što je napustio poprište. Sad se fino pristojno pozdravljamo po cesti i nemamo nikakvih problema. Al da sam tad pustila, to bi još trajalo.

[Dijana]

aleks, nekako mi zvuči da se samookrivljavaš što nisi reagirala prije - mislim da nemaš razloga. V. je pokazala da je jaka
curica, a ni tebe nije bila frka otići tati malog nasilnika i tražiti da nasilje prestane. Puno ljudi se to ne bi usudilo, jer
ako je mali takav..tko zna kakvi su mu roditelji.
Jedino što bi ja na tvom mjestu malo oprala muža..

[Anemona]

aleks, ako je tako i ako sve u tebi govori da nije dobro - reagiraj.

rehab, mislim da pretjeruješ. Odnosno meni je smiješna situacija gdje navodiš:

Npr. osobno nemam problem s tim što se moj sin i njegov najbolji prijatelj iz susjedstva posvađaju za neku igračku, počupaju se, a onda se za 5 minuta opet super igraju kao da ništa nije bilo.

Mislim da brkaš kruške i jabuke.
Ovo situacija "djeca su se porječkala i pomirila" vjerujem da je svima nama redovita svakodnevna situacija, da dodam normalna,... ali mi ovdje apsolutno ne pričamo o tome.

[marta]

Znači, Aleks, ako se klinac opet pojavi, nasjedni tatici za vrat. Pa koliko on puta tebi pozvoni toliko puta ti njega "ometi" na poslu. I riješi tu malu od svoje prijateljice. Odnosno, okreni svoje dijete na neku drugu stranu.

[AdioMare]

rehab, malo pričamo o točno određenom primjeru, malo pričamo generalno, teško se tu poloviti.
kod točno određenog primjera mislim da treba reagirati ukoliko se dijete osjeća maltretirano, posebno ako traži pomoć.
općenito gledano slažem se s tobom da se ne treba uplitati oko sitnica.
a svima nam ostavljam na razmatranje pitanje što je to sitnica i kako sitnica utječe na pojedino dijete.
toliko od mene, da ne vrtim jedno te isto

[Balarosa]

Primjetila sam na ovoj temi da vas (nas) se puno smatralo neprilagođenima u školi.
Ispada da nitko nije bio prilagođen.
Da li postoji šansa da je svako za sebe mislio da je neprilagođen, a da su drugi mislili drugačije?
Baš me zanima što bi rekli razredni kolege.

Moji bi rekli da sam bila specijalka
Ali svejedno što bi rekli, meni je to razdoblje osnovne škole od 3. (selidba) do kraja ostalo u zbroju u ružnom sjećanju. Sigurno nisam bila užasno nesretna čitavo vrijeme, ali nisam bila uklopljena, nisam imala stvarno prijatelja, imala sam puno situacija gdje sam bila napadnuta od većine u razredu. U prvi razred sam krenula s veseljem i nemam takvih uspomena za prva dva razreda. A u srednjoj školi mi je bilo super.

[spajalica]

Alex ne zezaj se i mjenjaj sifru.

[rahela]

prilagođeni u školi se ne javljaju na temu

on topic
neki su ovdje spominjali vrtić, mislim da to u ovoj i ovakvoj temi nije usporedivo
vrtić je "niža", a škola "viša" kategorija
u vrtiću se sve rješava prvo preko tete, pa dalje
u školi po mom prvo rješavamo sa svojim djetetom, pa razgovorom sa učiteljicom (i to se odnosi na niže razrede) s tim da nisam sigurna da mislim da bi učiteljica trebala reagirati (tj. sve ovisi o situaciji)

u konkretnom Balarosinom slučaju razgovor s tuđim djetetom meni nije baš drag, ali možda bih pokušala na foru da zajedno sa svojim djetetom pozovem dotičnu curicu i da onda moje dijete zamoli curicu da prestane sa provociranjem (sve ispred mene, a u dogovoru sa mojim djetetom)
poslije toga bih je možda pozvala na druženje doma (ako poznajem barem površno) njene roditelje

[trampolina]

Aleks, prestrašno je ovo o čemu pišeš.

Sve do udarca mi zvuči kao malo žešći dječji nestašluk, ali šaka u čelo... Nadam se da si bila žestoka s tatom.

[cvijeta73]

ajme, kako ste me iznenadile na prethodnoj strani evo još jedan

nego, sve ste rekle, samo da dodam, ovo vezano uz sitnice.
ma što vrijedi da mi nešto percipiramo kao sitnicu kad je to njima problem broj 1, važniji i od svjetske krize i našeg praznog novčanika i svega.
pa zamisli, izađeš iz razreda na hodnik, a pol tvojih idola se dere spec spec.
i sad u tako važnom, problemu broj 1, mama se pravi mutava, što, okreće glavu i pušta te da sam rješiš situaciju, eventualno ti nudi nekakve savjete za samoosnaživanje, kako da se postaviš. ok, i to, naravno. ali meni je skroz čudno to da djeca moraju sa svojim problemima sama nositi. bilo tko. a kamoli djeca.
a vrlo daleko sam od tipa "to će mamica riješiti". i tipa sačekuše ispred škole iza grma da virim.

[marta]

Zaboravila sam napisati da meni uopće nije ok sto je Vanja sama išla tražiti pravdu. Sva sreća pa nije bilo nikog doma, ko zna na što bi naletila. I uopće mi se to ne čini kao "hura, bravo" za malu. Sigurno je došla do zida kad joj je to palo napamet.

[marta]

I još nešto bih dodala, da mene neki klinac tako maltretira, kao što taj mali maltretira cijelu zgradu, ne da bi mu sjedila na glavi, tj. ne njemu nego njegovim roditeljima. Znaš kako se mali zove, znaš gdje živi, pobogu, iskopat telefon uopce nije teško. A ni pogledat u TV program kad su SERIJE. I onda navali narode. On po zvonu, ti po telefonu.
Ma, mene je naživcirala sama tvoja priča o tome što vi trpite. Ja nemam obzira prema svojima ako matretiraju, pa nema šanse da bi drugima dopustila.

[Dijana]

marta, mali više ne maltretira, tj. više ne zvoni, tako da su trpili, odnosno više ne trpe.
I ako si se referirala na moj post, nisam mislila "hura, bravo" za malu kao da je
njen potez bilo nešto super pametno- mislim da nije, bilo je riskantno-ali je po meni bilo hrabro, kažem, mojoj to nikad ne bi palo na pamet
i s te strane se divim odvažnosti.

[rehab]

ajme, kako ste me iznenadile na prethodnoj strani evo još jedan

nego, sve ste rekle, samo da dodam, ovo vezano uz sitnice.
ma što vrijedi da mi nešto percipiramo kao sitnicu kad je to njima problem broj 1, važniji i od svjetske krize i našeg praznog novčanika i svega.
pa zamisli, izađeš iz razreda na hodnik, a pol tvojih idola se dere spec spec.
i sad u tako važnom, problemu broj 1, mama se pravi mutava, što, okreće glavu i pušta te da sam rješiš situaciju, eventualno ti nudi nekakve savjete za samoosnaživanje, kako da se postaviš. ok, i to, naravno. ali meni je skroz čudno to da djeca moraju sa svojim problemima sama nositi. bilo tko. a kamoli djeca.
a vrlo daleko sam od tipa "to će mamica riješiti". i tipa sačekuše ispred škole iza grma da virim.

A meni je stvarno žalosno što se moj stav zlonamjerno karakterizira kao napuštanje djeteta i tjeranje djeteta da se samo nosi sa problemima. Tko je stvarno čitao ono što sam pisala, vidjet će da nije tako. Sorry, ja više volim svoje dijete naučiti da lovi ribu, nego da mu je sama lovim i serviram. Mogu razumjeti da se ne slažeš s mojim načinom, ali ovakvi zlonamjerni komentari su zbilja

[Balarosa]

Meni se to ne čini kao odvažnost nego kao očaj. Ja jako volim a70v i ona to zna pa mi neće valjda previše zamjeriti kad kažem da je po meni ovdje pogriješila. Slažem se dosta s Martom i s tim da ponekad postoji potreba za tim "drugačijim" načinom iako se bojim da bih osobno prije postupila kao a70v. Ne možemo svi sve. Ja bih voljela da sam majka lavica, ali nisam, nemam to u sebi, preplašena sam. Jednom je teta u vrtiću udarila Tina po guzici. Ta teta je divna, stvarno divna, obožavali su se njih dvoje. To sigurno nije bio neki udarac, ali se desio i on je meni rekao "Teta x me udarila, reci joj da to ne radi.". Ja sam valjda čir razvila dok sam skupljala snagu reći joj njegov doživljaj i molbu i kad sam joj govorila više sam joj se ispričavala nego prigovarala. Da on to izričito nije pitao ne bih ništa rekla. Voljela bih da sam bolja, jača, ne znam kako doći do toga.

ma što vrijedi da mi nešto percipiramo kao sitnicu kad je to njima problem broj 1, važniji i od svjetske krize i našeg praznog novčanika i svega.
pa zamisli, izađeš iz razreda na hodnik, a pol tvojih idola se dere spec spec.
i sad u tako važnom, problemu broj 1, mama se pravi mutava, što, okreće glavu i pušta te da sam rješiš situaciju, eventualno ti nudi nekakve savjete za samoosnaživanje, kako da se postaviš. ok, i to, naravno. ali meni je skroz čudno to da djeca moraju sa svojim problemima sama nositi. bilo tko. a kamoli djeca.

A cvijetu najviše volim

[marta]

Dijana,
jednostavno se ne slažem s tobom. Nije to ništa osobno. Ja tu ne vidim hrabrost nego očaj.

Što se malog tiče, prestao ne prestao, ja to ne bih trpila ni sekunde. Odnosno, sigurno ne bih čekala da prestane samo od sebe. Ponekad je za nešto dovoljna jedna pristojna molba, a ponekad treba nasjest. Nemam jednostavno živaca njezno nekog gladit percem da mu lagano prijeđe iz guzice u glavu.

[cvijeta73]

ajoj, rehab, nisam baš danas imala vremena, glupo sam napisala, ali vjeruj mi, ništa zlonamjerno nisam mislila. a tvoj lik već dovoljno virtualno poznajem da sigurno ne mislim da ćeš dijete napuštati.

ovo sam htjela reći (pls, nemoj se sad hvatat na svaku riječ jer opet sam u gužvi ):

Nastojim razlikovati tipične dječje trzavice od stvarnog nasilja

stvarno nasilje je - rijetko.
a sve ovo ja ubrajam u dječje trzavice.
i ova mala koja tina zove spec nije neki delikvent. nego - dobro dijete. kao i njen brat. kao i ti trećaši. kao, vjerojatno i ovaj mali od aleks. a ne bi me čudilo da je i on zaljubljen u tu njenu ljepoticu, tko zna.
sve su to dječje trzavice. i sve su to dobra djeca. a dobroj djeci svašta nedobroga padne na pamet.
i, kao što trebaju našu pomoć za sto i jednu stvar, tako trebaju i za rješavanje tih trzavica.
kako kaže marta, većinom ih sami riješe. moš misliti koliko ima takvih trzavica dok nas nema i koje uspješno hendlaju. a koji put trebaju našu pomoć.

[flopica]

uh, ja ću samo reći jednu stvar koju upravo učim ovih dana
kad se djetetu neki prijatelj postavi kao alfa i omega, pa neprimjetno kroji njegovo ponašanje, njegovo samopouzdanje i osjećanje, tu treba reagirati
imam sad takvu situaciju i vidim koliko je malo potrebno da ti neke bitne stvari doslovno promaknu ispred očiju
govorim o djeci u školskoj dobi
i koliko je bitno razgovarati sa svojim djetetom i ne zapostavljati tu svakodnevnu komunikaciju radi ničega - ni tanjura, ni veša ni posla ni vježbavnja....

naprosto neka djeca skupa nisu najsretnija kombinacija, vidim kako je tanka granica između benignih dječjih začkoljica i bome ozbiljnog izazivanja frustracija
i kad ti netko svaki dan šalje poruku (na suptilan način) kako je on bolji, jači, pametniji, uspješniji - vrlo lako i sam povjeruješ da je to stvarno tako
pratim temu

[flopica]

pod reagirati ne mislim reagirati prema tom djetetu
nego lijepo ozbiljno razgovarati sa svojim djetetom
i osnaživati ga, poticati njegovo samopouzdanje
usmjeravati ga prema drugim ljudima u čijem se društvu osjeća zadovoljno i prihvaćeno
usmjeravati ga da se bavi onim aktivnostima u kojima je dobar i koje mu idu
ima tu hrpa stvari o kojima sad ne stignem, ali u tom pravcu

[flopica]

kad sam reagirala prema tuđoj djeci, ato je bilo stvarno jako rijetko, uvijek sam to obavljala na način na koji bih željela da netko reagira prema mom djetetu
znači nikad ljutito ni osorno ali dovoljno jasno da dijete shvati da sam ozbiljna
to su bile situacije tipa guranja s tobogana, bacanja pijeska u oči i slično, još u vrtićkoj dobi

ove suptilne situacije, gdje nema vidljivog nasilja, e to mi je viša matematika
jer traže taktiku i promišljanje, traže razrađen pristup
meni su međuljudski odnosi sa svim svojim nijansama i inače tegobni kad nešto pođe krivo
jer puno analiziram i preispitujem, a ponajviše samu sebe...

[mala-vila]

ove suptilne situacije, gdje nema vidljivog nasilja, e to mi je viša matematika
jer traže taktiku i promišljanje, traže razrađen pristup
meni su međuljudski odnosi sa svim svojim nijansama i inače tegobni kad nešto pođe krivo
jer puno analiziram i preispitujem, a ponajviše samu sebe...

uh flopica i ja isto tako
čitam vas i majkemi strah me toga sto me jos ceka

[aleksandra70vanja]

ove suptilne situacije, gdje nema vidljivog nasilja, e to mi je viša matematika
jer traže taktiku i promišljanje, traže razrađen pristup
meni su međuljudski odnosi sa svim svojim nijansama i inače tegobni kad nešto pođe krivo
jer puno analiziram i preispitujem, a ponajviše samu sebe...

x

[marta]

Nema ništa suptilno u tim situacijama. Samo ih vrlo često pogrešno tumačimo kao manje nasilne od fizickog nasilja.
Mislim da sve te situacije treba prekinuti.
Ponekad je dovoljno usmjeriti dijete na druge osobe ili društvo. A ponekad se ne može tako lako, nego treba i s naše strane neka manipulacija. Ja se ne ustručavam upogoniti i takve mehanizme. Prvo kažeš što o svemu misliš, onda usmjeriš na neku drugu stranu i konačno, ako treba stvoriš (izmanipuliraš ako treba) situaciju u kojoj tvoje vlastito dijete može shvatiti o čemu je riječ. S obzirom da imam dovoljno djece doma pa mogu na vlastitom uzorku trenirat, vidim da najbolje kuže s odmakom. Znači kad ih se izvadi iz situacije u kojoj netko njima manipulira (ili oni manipuliraju), drži sa strane neko vrijeme, pa ih se kasnije opet pusti u to uz razna objašnjenja. Znam da zvuči komplicirano, samo ne mogu sad neki konkretan primjer izvući iz šešira, moram malo promozgat o tome.

[cvijeta73]

a ne znam, meni se non stop ta mularija muva po kući, pa nemam sad vremena za taktiku, promišljanje i razrađen pristup. kao ni uvijek razumijevanja za suptilne situacije.

[leonisa]

pod reagirati ne mislim reagirati prema tom djetetu
nego lijepo ozbiljno razgovarati sa svojim djetetom
i osnaživati ga, poticati njegovo samopouzdanje
usmjeravati ga prema drugim ljudima u čijem se društvu osjeća zadovoljno i prihvaćeno
usmjeravati ga da se bavi onim aktivnostima u kojima je dobar i koje mu idu
ima tu hrpa stvari o kojima sad ne stignem, ali u tom pravcu

potpis.
mi smo ovo prosli u par navrata.
pa cak i kad je rekla da nju to ne smeta.
objasnjavali joj zasto takvo ponasanje nije ok.
i ponavljala da ako je ona u nesto sigurna i zna da zna, da nema te sile koja je treba uvjeriti u suprotno, a najmanje "prijateljica".
i da joj nitko ne moze govoriti sta da radi i kako da se ponasa, osim nas roditelja.

takve razgovore imamo relativno cesto.

[leonisa]

a ne znam, meni se non stop ta mularija muva po kući, pa nemam sad vremena za taktiku, promišljanje i razrađen pristup. kao ni uvijek razumijevanja za suptilne situacije.

e pa ja sam bila ta koja je racunala, razradjivala taktiku, pazila kako i sta reci dok mi nije puko film i vidjela nepravdu. opetovano i opetovano.
sada prema odredjenoj djeci mogu bez pardona i preispitivanja same sebe, reci sta ih ide.

i vidim da je i takav pristup osnazio moju, jer se polako zna izboriti za sebe gdje prije nije.

[marta]

Ma nemam ni ja. Nego automatski reagiram. Nemam plan i program koji slijedim, ali se zapravo sve svodi na ono što sam napisala. Izvadiš klinca iz sranja, pustiš ga da se neko vrijeme oporavlja i onda ga ponovo pustiš u sranje da vidiš jel štogod naučio.
Al vidim da nekima ovdje treba razradjen pristup, pa reko, da podijelim.

[marta]

leonisa, često ti to ne ide samo razgovorom.

[leonisa]

pa primjetila sam da treba vidjeti i na djelu, da uci kroz praksu. zato sam na prethodnoj stanici napisala da i svojim djelovanjem osnazujem svoje dijete jer mu primjerom pokazujem kako sta treba. ne radim od nje invalida zato sto ne pustam da sve ona rijesi.

[Anemona]

Smatram da za primjer djetetu treba stvari nazvati pravim imenom.
Ako netko pred mojim očima radi sranje, jasno kažem, neka dijete vidi da to ne toleriramo.

[AdioMare]

Ma nemam ni ja. Nego automatski reagiram.

isto ovako.
de mi malo pojasni ova sranja, dakle:
izvadiš klinca iz sranja, pustiš ga da se neko vrijeme zbroji i onda ga vratiš u sranje da vidiš je li šta naučio?
muči me da to sranje tako dugo traje, zar ga nismo u startu spi*kale?