Naravno, tome sam se više puta osvjedočila osobno, pa sam probleme rješavala. Raznorazne.vertex prvotno napisa
Ali kad su neke situacije u pitanju, na kraje se obično pokaže da mi je intuicija nepogrešiva.
 |
|||
|
|
|||
Naravno, tome sam se više puta osvjedočila osobno, pa sam probleme rješavala. Raznorazne.
Ali kad su neke situacije u pitanju, na kraje se obično pokaže da mi je intuicija nepogrešiva.
To sam i ja rekla. Baš su me razočarali, ali me nažalost nisu iznenadili.
Što se tiče stvari koje nam djeca rade iza leđa, ja zamjeram SEBI jer sam sinu premalo vjerovala, a on je vjerojatno dugo vremena izložen takvom nasilju (možda to ne zvuči strašno, ali brate mili, jedno je kad se radi o izoliranom incidentu, a drugo je gomila sitnih stvari i uznemiravanja). Ja dijete optužujem da gubi stvari, a radi se o tome da mu bagra te stvari otima i sakriva, na primjer... Koliko je samo jezikove juhe dobio i od mene, kao da mu nije bilo dosta ovih cirkusa u školi...
Žao mi je što nemam nikakvog pismenog traga o tome koliko puta sam bila u školi, a ni evidencije tih događaja (morala bih se prisjetiti i zabilježiti). Istina je da je bilo situacija i kad je moje dijete sudjelovalo u čarkanjima, naročito ranije - zadnje vrijeme slabo, ali radi se o tome da disciplina nije uvođena od prvog razreda, a sad je kasno.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 12.12.2013. at 11:46
Na kraju ispadne da je sustav manje-više nemoćan/nesposoban rješavati takve probleme. Učitelji ne mogu u svakom
trenutku biti kraj djece i sprečavati spačke, osim toga, oni koji žele raditi spačke, radit će ih dalje od očiju nadležnih.
Ja nekakvo polu-rješenje vidim u tome da se dijete uči da se odpočetka kloni bilo kakvih izazivanja, podrugivanja, što bi
bio nekakav "povod" nasilnicima. S druge strane, treba raditi na samoosnaživanju djeteta, i u psihičkom i fizičkom smislu.
Znači, nekakav sport, zašto ne i borilačke vještine. Najbolje da nikad ne dođe u situaciju da ih upotrijebi, ali neće mu biti naodmet.
peterlin s punim pravom može kriviti školu jer je nisu obavijestili da je dijete napadnuto, taj dio je isključivo njihova krivnja, ali
ni to ne rješava problem budućeg nasilja. Užasavajuća je pomisao zapravo da su škole zapravo nemoćne spriječiti nasilje.
Dijana, nasilnicima ne treba povod, iluzorno je razmišljati da nasilnici neće biti nasilni prema klincu koji se pravi nevidljiv. I zapravo u potpunosti u suprotnosti s rečenicom koja slijedi u tvom postu.
Točno tako. Zapravo, u praksi je često baš suprotno.
Moj nedavni zakljucak je da je sport u klubu takoder idealno mjesto za buling. Uz trenera koji zakuha stvari i dijete izlozi maltretiranju da bi ga naucio pameti. Totalno razocarenje kakvi isfrustrirani neostvareni sportasi rade sa djecom bez imalo sluha i znanja iz pedagogije.
Posljednje uređivanje od sirius : 12.12.2013. at 22:39
To ti je borba s vjetrenjačama.
S druge strane, škola bi to možda već i riješila da se moglo. Pogledala sam na web stranice czss u našem kvartu tko sve njima pripada, pa mi je mrak pao na oči.... Potrebe su očito veće od mogućnosti.
Sve bolje razumijem ljude koji se odlučuju na privatne škole. Žalosno je zapravo sve to skupa - plaćaš godinama doprinos za hzzo, a kad ti treba liječenje, ideš privatniku. Plaćaš porez za škole, a kad treba upisati dijete, razmišljaš o privatnoj školi.... Zanima me kamo sve to vodi. Baš me zanima koliko je škola izgradila ova država, ali to je drugi topic. Uffff.... Bojim se samo da neće biti bolje nego samo još gore.
Natrag na temu - slažem se s martom, neke stvari treba reći. To je jedini način da se stvari poboljšaju, iako ne vidim baš puno svjetla na kraju tog tunela.
Čovjek čeka i nada se da će se u srednjoj školi stvari popraviti, a vidim i tu na forumu da u stvarnosti i nije baš tako. Tko zna što nas još čeka. A sigurno ima i puno klinaca kojima je gore.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 12.12.2013. at 12:51
uuuu, itekako. bilo u moje/naše doba, sad možda ipak manje
Zao mi je sto je situacija takva, Peterlin. Kao sto sam vec pisala, gotovo isti slucaj smo mi imali s bratom (puno mladjim, mogla bih mu skoro mama biti)... Kulminiralo je upravo u 6 razredu i isto su ga okarakterisali izvorom problema... Mi smo mozda prekasno reagirali, mozda ga suvise sputavali da se sam izbori... Nista se nije rijesilo do kraja osnovne, nase iskustvo sa strucnom sluzbom je jako lose...
Kad kazem mi mislim u prvom redu na roditelje, ali i ostale clanove porodice, kao sto rekoh brat je puno mladji
Suosjećam...
Istina je da se djeca "nauče pameti" ali njihovi zaključci i reakcije prečesto nisu onakvi kakve nadobudni odrasli očekuju, a rezultat je opet agresija jer se drugačije ne mogu obraniti.
Mene pak puno više brine koliko je društvo postalo neosjetljivo na nepravde na svim razinama, a pogotovo tamo gdje ne bi smjelo biti. U vrtićima i školi nasilje se smatra normalnim svakodnevnim dijelom života, buling u sportskim klubovima isto, i samo slušam kako je to dobra priprema za stvarni život. Što iz toga djeca nauče? Da se samo đonom mogu probiti? I gdje je tome kraj? Nemam pametan odgovor. Srećom, djeca to lakše prebole nego mi. Bar se nadam da je tako.
bas tako kako pises peterlin. a mi smo jos skola s tablom nulte tolerancije na nasilje....
I mi također.
ALi teško mi je generalizirati. Da donosim zaključke na temelju iskustava sa starijim sinom, tvrdila bih da je ploča tamo s razlogom - u njegovom razredu je bolje. Tako da izgleda ima veze samo kako ti padne grah. Moj mlađi je izvukao loše karte za društvo u osnovnoj školi. Nadam se samo da će mu u srednjoj biti lakše i bolje.
pa i ja bi tako mislila da nisu rekli kako je to dugogodisnji problem.
iako moja nije direktno pogodjena s dogadjanjima u wcu, ali mi je opet od toga mucno.
ona ima u razredu malog koji je maltretira, prvo ju je dugo cupao za kosu, onda joj je uzimao stvari, pa joj sad kopa po torbi (na sto ne bi pop*dla da je nisam jednom trazila informativku, a ona mi rekla kako ne zna di je jer joj ovaj stalno kopa po torbi i uzima stvari, pa se bori da ih dobi nazad), pa joj ne dopusta da se izra, vuce je, gura, blokira...i sve to jos uviijek dozivljavam kao djecje pi*darije iako je ona dosta uzrujana kad mi o tome prica.
i ona mu samo vice nemoj, ne zelim... i sta ima od toga? prvo bi pomislila da se radi o djecjoj igri, ali nakon skoro 3 mjeseca svakog dana bojim se u sta bi se to moglo izroditi.
Joj, shit, ne znam otkud bih uopće započela ovaj post. Bolje da sve ostavim za sutra, jutro je pametnije od večeri.
Mi imamo razrednika kraj kojeg nema šanse da prođe zlostavljanje. On sve sukobe tako temeljito rješava ,
mislim da bi on prvi obavijestio stručne službe , policiju i sve koga već treba.
promijenila sam s djecom nekoliko klubova i sportova i nikad ovako nešto nisam doživjela. to nikako nije i ne može biti tolerirano. mali trenira taekwondo i nema bullyinga i nasilja. Treneri to srežu u korijenu
ninocka ili imaš sreće ili se treneri tako dobro "prodaju" da nisi niš skužila. Napisala sam već jedan povelik post i onda je moj komp odlucio instalirat update i sve je otišlo u papar. Ja sam ko klinka promijenila cijelu hrpu sportova baš zato što su treneri masovno bili shupci. Sva sreća (s te strane gledano) da moje starce uopće nije bilo briga ni šta treniram ni koliko sam dobra/loša, pa nikad ništa od toga nisu gurali. I to je prevelika riječ, nisu bili ni na jednom natjecanju, a kamoli treningu... Zato sam ja i mogla pobjeć od tih svinjarija.
Naravno bilo je i genijalnih likova, jednom mom treneru bi trebalo orden dati, taj covjek je nas vukao naokolo sa sobom i kad je nekakve cure bario, nismo mu smetali. Ali cijela hrpa drugih - ajme. To se teško skuži, još ako je nekakav natjecateljski sport u igri, možda još i teže, jer onda neke poteze i roditelji pripisuju ambiciji djece i trenera, a ponekad i svojoj vlastitoj.
Naravno da to ne bi trebalo biti tolerirano , ali se dogada.
bas sam prosli tjedan provela ( igrom slucaja) sat vremena u svacionici ( zapravo u garderobi koja je javni prostor u kojem se presvlace) , a djeca nisu znala cija sam mama.
uglavnom , buling samo takav , igrom slucaja taj put usmjeren na moje dijete. Uz blagoslov trenera , koji je zapravo namjerno stvorio takvu situaciju.
znam da ima trenera i " trenera", ali i u sportu treba biti jako oprezan .
što se tiče onoga što NAŠA djeca rade, mene izbezumljuje koliko ljudi odbijaju dopustiti mogućnost da njihovo dijete nije nevinašce
ja stalno sumnjam i propitkujem izdaleka, postavim i koje trik pitanje- ne zato što mislim da mi je dijete loše već zato što sam svjesna da ona može u drugačijim okolnostima i u krdu biti možda i drugačija od onoga što mi želimo
jučer me iznenadila pozitivno jer je rekla da želi povesti A na priredbu pošto
nju svi izbjegavaju i da joj je žao što je tako
vezano za treninge, ona je u ženskoj grupi i trener je odličan, jako je sretna kad ide na trening i po tome vidim da nema mjesta brigi
i sve sam češće mišljenja kako je NUŽNO dijete naučiti da obrani svoj integritet i svoj prostor
godinama sam poticala suradljivost, asertivnost, mirnodopstvo- sve je to lijepi i krasno i poticajno
ali u praksi stvari drugačije izgledaju- kad se dijete vraća danima kući uplakano i isfrustrirano jer mu netko nabija komplekse iz čista mira -nema tu diplomacije
naravno, kad se dijete vraća kući danima uplakano, vrijeme je za neku akciju.
samo sam htjela reći da nije ili-ili.
u praksi, mirnodopski pristup je ipak najčešće i najbolji pristup.
dijete se može sasvim dobro i uspješno pozicionirati u grupi, postići da ga svi poštuju i cijene upravo takvim pristupom.
sigurno nije ili-ili
jednako je važno dijete naučiti usvajanju mirnodopskog pristupa
i naučiti ga presjeći kad to nikako nije dobro za njega
samo što je to težak zadatak
Ispada da se ja često moram miješati u D.odnos s školskim kolegom ( istovremeno susjed) jer je dječak doista specifičan sa svojim ponašanjem i vidim da D.nikako ne izlazi na kraj s njim, a s druge strane ne može sasjeći druženje s njim jer ga ovaj stalno poziva i nameće mu se ( iz ulice se nitko ne želi s njim družiti a moj D. ko plaho lane pa ga ne zna otpiliti). Doslovno sam D. zabranila druženje s njim jer vjerujem da loše utječe na njega , a razlog broj 1. za to je što svaki, baš svaki put kad mali dođe kod nas napravi neko sranje, ono doslovce neku štetu ,na što gledam ko na čistu zloću jer vjerujem da sedmogodišnjak dobrano može znati što se smije a što ne ( npr. ukrasti nešto ,a i vjerujem da tako nešto ne radi doma ) , ono 100% znam da kad ga vidim u svom dvorištu mogu očekivati manju ili veću štetu i nakon bezbroj upozorenja jednostavno nemam više živaca ni volje za nečije preodgajanje. Za loše ponašanje u školi kontaktiram učiteljicu, jer D. ju nikad sam ne traži pomoć, ponekad se pitam jel u redu da se borim umjesto njega, no onda se tješim da će iz toga kako vidi da ja to rješavam i sam se naučiti da ako ne može sam da treba zamoliti učiteljicu za pomoć. Drago mi je kad mi se pojada za probleme koje ima u školi a koje ne može izboriti sam, nego da ih jednostavno ignorira i dozvoli da bude nečija žrtva( zapravo uvijek je riječ o tom jednom jedinom dječaku, sve ostalo uspije ishendlati). Nadam se da bi se većina složila sa mnom da je moja intervencija opravdana, ipak je tek 1.razred.
U pravu si.... Dijete ne može sve samo znati, pogotovo ako je ponašanje ovog drugog dječaka izvan okvira dopuštenog. U tvojoj kući vrijede tvoja pravila i amen, a tvoje dijete od tebe uči kako se postaviti.
I ja bih tako, i doma i s učiteljicom, a da li bih štogod rekla i roditeljima tog dječaka ovisilo bi o okolnostima + poznavanju tih ljudi i stavu o njima. Nemam nikakav pametan savjet, sama ćeš znati bolje. Samo nastavi djetetu davati primjer da ne treba trpjeti tuđe ponašanje koje mu ne odgovara.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom