Eh, na neki način zavidim roditeljima koji od svoje djece čuju pritužbe na nečije ponašanje u razredu.

Mislim da moj mlađi ni dan danas ne zna kako je to imati mir u razredu, bez zlostavljača i ometača, a ne znaju ni njegovi razredni kolege jer uopće nisu imali mogućnost to iskusiti. To je tragedija - klinci misle da je takvo ponašanje normalno jer se ni druga djeca ni odrasli nisu uspjeli izboriti da se tome stane na kraj. Zapravo NISMO se uspjeli izboriti, a mnogo nas je pokušalo.

Odrastao čovjek može štajaznam promijeniti posao, požaliti se ovome ili onome, učiniti nešto da promijeni situaciju. Djeca ne mogu. OSUĐENI su jedni na druge u osnovnoj školi. Mene srce boli kad čujem te priče o ponašanju koje je točno na granici nasilja i ne prestaje godinama, a djeca su navikla to prihvaćati jer drugo ne mogu.