S vremenom čovjek shvati ne samo da ne treba nego ni da ne može izboriti njihove bitke. Nismo stalno s njima, vidimo ograničeno (samo stranu našeg djeteta tj. ono što nam dijete ispriča - iskusila sam da nije uvijek objektivno).

Teško je to.... Neke stvari ne treba pustiti, ali čak i kad nismo htjeli pustiti (u razredu mog mlađeg bilo je i još uviejk ima zlostavljanja) nismo puno postigli ni mi ni učiteljica ni kasnije razrednik. Sretna sam da je moj sin samo promatrač, a ne meta nasilnika, ali baš sam prošli tjedan razgovarala s razrednikom o situacijama koje nam sin ispriča. Meta zlostavljača je jedan drugi učenik. Kaže prof. da oni to ne mogu riješiti, da su sve pokušali i da su odlučili pustiti da djeca to riješe sama. Nije to neko teško zlostavljanje, nego baš ovako - vrijeđanje riječima i začikavanje. Pa sad ti budi pametan i presudi, a ne znaš tko je prvi počeo, tko je koga izazivao... Srećom, moja djeca su nekako uspjela naći društvo koje nije takvo, ali ne mogu pobjeći prizorima iz učionice i hodnika. Ne miješam se, ali imam dojam da bez prestanka pazim i opterećujem se time. Isto je i mojoj djeci - ne mogu birati društvo u školi. Izvan škole je druga priča - tu stvarno imaju slobodu sami graditi svoje odnose i na vlastitoj koži osjetiti ako ih netko mota oko malog prsta ili ako oni pretjeraju pa ih društvo otpili. To je životna škola.