ukoliko nisu neki ozbiljni problemi, a prema uvodnom postu, možda se varam, ali čini mi se da nisu, ja sam to rješavala uvijek s djecom. nikakvi roditelji, nikakvi nastavnici, razrednici, učitelji, radionice.
i, naravno da oni moraju izboriti svoje bitke, i da je sve to životna škola, ali mislim da im treba pomoći. ja svojima pomažem. pa ni mi posve sami ne borimo svoje bitke, koliko puta nam netko pomogne. a djeca bi kao trebala sve sama. bez frke se upetljam, ne znam, kad vidim neku nepravdu u parku npr. bilo mi u totalnoj suprotnosti s mojim karakterom da šutim i pravim se da ništa ne vidim, kad sam već tamo

ja bih, da se t odešava mojoj djeci, napravila neku situaciju da mogu porazgovarati s malom. pazi, tin joj se sviđa i ona sad jadna isto ne zna što će i kako će, stariji brat joj je uzor i u njega gleda kao u boga i ponavlja ko papiga. nadimak je, kolko sam povatala, već počeo slabiti, samo dio od onih koji su ga tako zvali ga još zove tako. i među njima gospojica kojoj se sviđa tin. nema mi smisla to dizati na neki viši nivo, učiteljice, pa i mame...odrasli to znaju prilično zakomplicirati.
ja bih joj ovako rekla - slušaj, čula sam te kako nazivaš tina (laži malo, da ne ispadne da je on cinkao mami). jelda da to nije lijepo, da bi i ti bila tužna da te netko tako ružno zove. ne smijete si tako jedan drugome dijeliti (tu malo i na svoga staviš krivnju, nije ni on neka cvećka, kolko kužim ). ako je i brat prisutan, odlično. ako nije, a onda nema veze. najveći je problem ipak ona koja je s njim u razredu. ovima ostalima to više neće biti zanimljivo za koji dan.