Na ovu temu imam dvije stvari, jedna je utješna, a druga nije.
Utješna je ona da će se puno, jako puno stvari srediti za nekoliko godina, pa i onih koje sad izgledaju strašno, i to tako da ti dosadno i uporno hvališ dobre osobine svog djeteta, osnažujući mu samopouzdanje razgovorima o svemu što se događa, pitanjima kako se osjeća, pojašnjavanjem što znači ovo i ono.
I oni od kojih se nema naučiti štogod lijepo ni dobro nisu važni.

Ovo što piše leonisa pravi je primjer za takve razgovore, odličan.
Ne radi se samo o konkretnoj situaciji i direktnom osnaživanju djeteta vezano uz samo to, nego uz sve drugo, pa se samim time jednog dana, polako i spontano to i na njemu vidi.

Stvar koja nije utješna je ta što većina roditelja to ne radi, ne vidi, ne želi vidjeti i ne reagira na probleme, umanjuje stvar ili ih boli briga kad njihovo dijete vrši buling nad drugim. Neće mu reći- dođi, sjedi, razmisli kako bi se ti osjećao, kako se osjećaš kad se tebi govori to i to, neće upitati kako bi se ti osjećao da se njih pet-šest urosti protiv tebe, a ti upravo to radiš i sl.
Puno je manji rezultat kad stvari rješavaju roditelji druge djece ili učitelji, a ne sam roditelj sa svojim djetetom.