Kao prvo, ne bih razgovarala ni sa učiteljicom, ni sa djetetom koje se ruga. Da je riječ o nekom ozbiljnijem, sustavnom zlostavljanju, onda bih. Ovo mi se čini kao nešto što je tipično za ta rana dječja druženja i mislim da tu petljanje roditelja može više odmoći, nego pomoći. Razgovarala bih sa svojim djetetom i pokušala mu osnažiti samopouzdanje, pomoći mu da se nosi s takvim situacijama.
Drugo, posvetila bih se problemu u produženoj nastavi, i tu bih razgovarala s učiteljicom što učiniti i kako se postaviti. Ne samo radi odgojnih razloga, nego i radi socijalizacije. Dijete koje je na glasu kao problem teže stječe prijatelje nego djeca koja nisu na takvom glasu.
Da sumiram, svi bi mi voljeli da naša djeca ne moraju prolaziti kroz ovakve situacije, ali to je nešto što moramo prepustiti njima, naučiti ih kako da se izbore za sebe i kako da ojačaju. To im je dobra škola za nepravedne situacije koje će im se događati kasnije u životu.