ne ustrucavam se uopce, i nesmeta me ako neko drugi upozori moje dijete na neprimjereno ponasanje.
e, tako, i ovo je važno. cijelo vrijeme mislim na to i zaboravim napisati.
zašto bi mi smetalo da moja susjeda/neki roditelj opomene moju kćer jer nekogazove uvredljivim imenom?
ako je ok to čuti od djece, a ne reagirati, onda je valjda ok proći i poredpovrijeđenog na ulici, a ne pružiti mu pomoć, što li.
djeca nas trebaju iako nisu povrijeđena, mali su...
pa i to osnaživanje je proces kojitraje, ne nauče svi na jednom primjeru... moglo bi i cijelo djetinjstvo proći,a da se neki nikada dovoljno ne osnaže.
i zapravo im na taj način svojim primjerom pokazujemo da je normalno reagiratina tuđe loše ponašanje, stati u zaštitu slabijemu, a ovim drugima pokazati danisu sami.
naravno da sam joj stoput rekla da se rugati nikome i nikada ne smije niti sepovoditi za ičijim ružnim ponašanjem.
ali ako je ona to "malo zaboravila" ili nije usvojila sa svojih 7, 9,11 godina... pa neka je se opomene, neka se zasrami što se mene tiče. a nije daju neću utješiti i razgovarati s njom i tada, ako zaplače jer ju je sram.
mislim da je ifigenija to spomenula na jednoj temi: treba selo za odgojitdijete.
ali o tome je cvijeta, k'o što spominjete, jednom lijepo pisala da su to našadjeca koja lome naša igrališta i razbijaju naše sijalice ili tuku našu djecu, ada čija su?
i slažem se s cvijetom, zauzeti takav stav mi je najprirodniji mogući potez.